I opet pitanje: Kako ovom čovjeku uspijeva mijenjati misli i osjećaje kao što čovjek mijenja odijelo ili prevrće listove albuma, iako je bilo očito da ga nijednog trenutka ne napušta briga za Bosnu i, reklo bi se, još više za Bošnjake. Tako je znao tijekom razgovora, onako ljutito, procijediti "pa što im je, što im je kriv jadni narod?", da bi onda nastavio smireno govoriti o običnim brigama običnih ljudi.

Tko je zapravo taj čovjek Često me pozivao na ovakve razgovore, najčešće poslije ićindijskog klanjanja, pa nije čudo što su se oni obično završavali izricanjem pouzdanja u Boga, koji će odlučiti o našoj sudbini a ne oni s brda ili oni iz Srbije ili oni iz Hrvatske, barem nam je, tako je izgledalo, to bilo jasno. I odlazio bih nekako utješen. No, ne bih stigao ni do kuće već se javljalo novo pitanje: Htio sam ga još bolje upoznati, shvatiti što je to njegova Bosna, a osjećao sam da manje znam nego prije razgovora, a cijelo vrijeme smo o tome pričali. Vara li me taj čovjek, pitao sam se.

Sumnje su pojačavali ljudi koji su mi govorili o g. Izetbegoviću kao i izvješća u medijima. Njihov bi zaključak bio: To je Alijin način vođenja rata, istočnjački prepredeno, s tobom će piti kavu, a naređivat će da ubijaju tvoje najbliže… To ipak nisam mogao vjerovati. Čemu bi mene varao? Zalagali smo se za istu Bosnu, cjelovitu i pravnu državu, u kojoj će svima biti dobro, zajedno smo sanjali o njezinoj i našoj ljepšoj budućnosti. Konačno, taj je čovjek pred tisućama ljudi prilikom proslave 700-obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu govorio, kako je "Bosna Srebrena zapravo ona neprekinuta nit koja povezuje srednjovjekovnu Bosnu, banovinu i kraljevinu, s današnjom bosanskohercegovačkom državom. Zato je ova Zajednica živi spomenik bosanskohercegovačke autohtonosti - kulturne, nacionalne i državne… Ona ostaje i ubuduće nepobitno svjedočanstvo o samobitnosti Bosne i Hercegovine". O tome je svjedočio u Vatikanu, kada sam ga smio pratiti prilikom posjeta Sv. Ocu. I uz to, on je onaj čovjek koji je zajedno sa mnom u mom uredu plakao kad su u Fojnici ubijena dvojica bosanskih franjevaca. Pitao sam se, tko je zapravo taj čovjek Alija Izetbegović?

Odgovoru sam se ponadao krajem 2000. godine čuvši da početkom slijedeće godine iz tiska izlaze njegova Sjećanja - autobiografski zapisi. Pročitao sam ih sa puno zanimanja i to iz nade, da će Alija "otkriti karte", da ću se približiti njegovoj tajni i tajni njegove Bosne. Istina je da gosp. Izetbegović u Sjećanjima puno govori, no, opet vješto, ne znam da li namjerno, sve ostavlja fragmentarnim, "jer", kako sam kaže, "čitave dijelove života sam ili zaboravio ili su samo moji. Pa i ovo što je preostalo, više je kronika nego životopis, priča o događajima koji su pratili moj život, ispričana istinito i iskreno koliko to lična priča može biti" (s. 11.).

Od "svoga" nam je ipak ponešto otkrio, npr. kako je njegova majka bila veoma pobožna žena i kako njoj duguje svoju privrženost vjeri, koja ipak nije ostala samo naslijeđena vjera, nego je s vremenom postala "ponovno osvojena vjera" koju nikada više nije izgubio (s. 23.). Ta islamska vjera, Izetbegović to ne krije, bila je pokretač njegovog djelovanja. Sa svojim drugovima, Mladim Muslimanima, smatra da je islam živa misao koja može da se osuvremenjuje održavajući svoju suštinu. Taj način razmišljanja je vidljiv i u Islamskoj deklaraciji, odaslanoj u svijet 1970. godine. Alija misli da "samo islam može zagrijati maštu muslimanskih masa i osposobiti ih da nešto učine u vlastitoj povijesti. Ideje uvezene sa Zapada to ne mogu". Poruka je bila napadana kao fundamentalistička, "što ona i jest", reći će Alija, "ali u nekom posebnom smislu i to kao vraćanje izvorima" (s. 35.).

On će to i obrazlagati pišući kako je "islam velika metafora za 'treći put' ili svaki oblik života čija je formula čovjek". "Ustvari", reći će, "bilo je to samo svjedočenje u korist jedne vizije svijeta" (s. 37.) koje je izrastalo iz uvjerenja da ako nema Boga, nema ni čovjeka i da je moral samo "drugo agregatno stanje religije". Deklaracija hoće reći da je islam vjera ali je istovremeno i jedna filozofija, jedan moral, jedna atmosfera, jednom riječju integralan način života. Islamski je pokret stoga jedinstvo vjere i politike i nije čudo što mladi muslimani (i Alija s njima) vjeruju da taj pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo smijeniti postojeću neislamsku nego i izgraditi novu islamsku vlast. U svakom slučaju, to je bilo jezgro Optužnice iz 1983. godine, a mnogima ni danas nije jasno da li se g. Izetbegović odrekao takvog poimanja islamskog pokreta i nauka, da islam označava integralni način života.

Borac za stvar islama "Bio sam musliman", napisat će Alija u svojim Sjećanjima, "i to ću i ostati. Osjećao sam se borcem za stvar islama u svijetu i time ću se osjećati do kraja života. Jer islam je za mene bio drugo ime za sve što je lijepo i plemenito i ime za obećanje ili nadu u bolju budućnost muslimanskih naroda, za njihov život u dostojanstvu i slobodi, jednom riječju za sve ono za što je po mom uvjerenju bilo vrijedno živjeti" (s. 50.). Vjera mu pomaže, često to kaže, da ne pada u očaj ni u najtežim trenucima života. Ne smatra se herojem, ali želi biti dosljedan. Čitav život govorite nešto, mislite da vjerujete u to, no za svakog dođe trenutak istine. Rat je smatrao trenutkom istine za sebe i za svoj narod. "Naš je narod vjernički narod iako ne obija džamijske pragove, mi to dobro znamo. Nemojte mu dirati u svetinje. Naš se narod bori za slobodu, ili više od toga, za opstanak. Takva se borba obično teško vodi, ali teško i gubi". (s. 177.) Misli, i od toga nije odustajao, da je "za sudbinu Bosne odlučujući stav Bošnjaka, a naš je stav jasan: mi nećemo dati Bosne" (s. 354). Stoga u svoje najveće zasluge ubraja, izjavio je to u lipnju 2000. godine, što je, kada je 1991. i 1992. postojala realna opasnost da Bosna postane provincija velike Srbije, to spriječio. "Ja sam to spriječio", samouvjereno kaže Alija, "i to smatram svojom najvećom zaslugom", no će zaboraviti reći, da mu je najveći neuspjeh "spor proces uspostavljanja cjelovite, demokratske i prosperitetne BiH u miru" (s. 395.).

Gospodin Izetbegović sve tako misli i kad treba, pred javnošću izjavi: "Ja neću muslimansku Bosnu, ja hoću cjelovitu Bosnu… u kojoj neće više nikada biti moguć genocid nad bošnjačkim narodom" (s. 325.), da bi u razgovoru sa Sidranom 1996. godine izjavio kako vjeruje "da će 2030. godine BiH biti živa i zdrava! Bez toga, bez takvog uvjerenja, ne bih mogao da radim" (s. 419.).

Da se gospodina Izetbegovića upozna, treba listati njegova Sjećanja, no ni tada neće čovjeku biti jasno tko je Alija i kakva je njegova Bosna. Bio je uvjeren u svoje poslanje, u ulogu pojedinca. Tako na jednom mjestu u svojim Sjećanjima kaže: "Zemlje, koje su sebe nazivale socijalističkim, doživjele su različit razvoj. Ono što se odmah može zapaziti jest snažan upliv vodećih ličnosti na realno stanje u tim zemljama. Iako su u osnovi imali istu ideološku matricu, stvarni uvjeti života većine građana razlikovali su se od zemlje do zemlje, što je ovisilo od ličnosti na njihovom čelu: Živkov-Ebver-Čaušesku-Tito, četiri različita čovjeka, pa i četiri različita režima. Ali to nije mijenjalo autoritarnu suštinu sistema" (s. 38.). Koliko je sam uspio, koliko je utjecao na tijek događaja?! Alija i o tom razmišlja. Pita se je li bio gubitnik, pa kaže: "Postojalo je jedno pitanje koje me uvijek zaokupljalo više od ostalih: to je pitanje slavnih gubitnika", da bi to pitanje odmah prenio u religioznu sferu, proglašavajući ga "najdubljim religioznim problemom" (s. 37.). Na istom se mjestu pita: zar su Antigona, Sokrat, Isus, gubitnici? Ako jesu, zašto su slavni u našim očima? Kakvo je porijeklo našeg divljenja za pale heroje koje nas prati od prahistorijske Ilijade i Gilgameša?

Alija nije "pao", no na neki način je bio žrtva, što mu je pribavilo puno simpatija. Sam kaže "da simpatiju prema žrtvi ne možemo naći u umu, nego samo u duši, hoću reći u jednom principu koji nije 'od ovoga svijeta'. Kažem simpatiju, a ne razumijevanje, jer to nije i ne može biti razumijevanje", da bi zaključio da "sva naša umovanja i mudrosti ne bi mogli objasniti, niti opravdati jedan jedini slučaj žrtvovanja života za pravdu i istinu" (s. 37.).

Gospodin Izetbegović je, u to sam siguran, trošio svoj život "za pravdu i istinu", naravno, kako ih je on shvaćao. Neki će reći da one nisu "od ovoga svijeta", no od koga jesu, teško je doseći "umovanjem i mudrošću". Alija i njegova Bosna ostat će tajna, barem meni, zato ne znam "odakle porijeklo našeg divljenja" za tog čovjeka?!

| Autor: Petar Anđelović, u knjizi: Stvarnost(i) okom vjernika, RABIC, Sarajevo 2004. |

| 19.10.2012. |