Palanka je, dakle, večna upravo onoliko koliko je strastvena, nesavladiva i večna – njena žudnja da devalvira, uništi, eliminiše, potre, satre, linčuje (simbolički i stvarno) ili prosto ućutka svoje neistomišljenike.


Za palančane greh neistomišljeništva prvi je greh. I uvek istovremeno znači poziv na odmazdu, na stigmu… Stigmatizuje se neistomišljenik, jer je “izdajnik” i “stranac”… Stigmatizuje se kao neko ko se drznuo da se suprotstavi Nadređenom kolektivu, tom svevlasnom i dominantnom Mi. Stigmatizuju se i njegove ideje i njegovi uvidi, ono o čemu misli, piše ili govori, jer je u neskladu sa mišljenjem ujedinjenog kolektivnog tela. A jedinstveno i homogeno Mi, taj nesumnjivo skladni i koordinirani organizam, koji ima mi-srce, mi-razum i mi-osećajnost, onoga ko se usudi da problematizuje bilo koji njegov deo i bilo koju njegovu “istinu” jednostavno izbljuje i obljuje…


Na meti omnipotentnog Mi uglavnom su pisci, mislioci, umetnici, filozofi, osobenjaci, dekadenti, i svi oni “drugi”… Baš zbog toga što palanka nema svoj idealni topos, nastanjena je u duhu, kolektivnom duhu te kolektivne osećajnosti koja je isključiv gospodar svog autističnog, zatvorenog, kolektivnog univerzuma. I baš zbog toga što joj je strano mišljenje, voljenje i stvaranje, palanka ne štedi svoje ujede svaki put kada se oseti prepoznatom, demistifikovanom, razobličenom, uhvaćenom, denunciranom, prokazanom…


Ujed palanke uvek je proporcionalan meri i snazi razobličavajućeg uvida, što je precizniji uvid – žešći je ujed… I tako u krug, kao večno vraćanje istog. U različitim gradovima, pod različitim zastavama i ideologijama, programima i otporima, ujedinjena kolektivna palanačka srca plamte mržnjom, grizu i izopštavaju, etiketiraju i progone pisce, filozofe i neistomišljenike.


I, po svemu sudeći, tek će ih progoniti. Onom istom strašću kojom ružnoća, banalnost i zlo progone ono što im je suprotstavljeno.


I baš kada pomislimo da nas je palanka napustila i da je konačno negde drugde, Konstantinovićeva anticipacija „palanka nije u svetu, ona je u duhu, svud moguća“ vraća nas u stvarnost. I opet se jednog oktobra, u nekim gotovo post-nuklearnim vrelinama probudimo u fantazmagoričnom mizanscenu: u glavnom gradu se podižu kipovi davno umrlim carevima a na neprirodno užarenom oktobarskom suncu gradskim pločnicima odzvanjaju vežbajući vojni koraci. Ritmično i dugo. Danima.


I dok se država raduje Državi, a vođa ustreptalo očekuje Vođu, u tom i nekim drugim gradovima palančani, zbijeni pod svojim zastavama, vežbaju omiljeni igrokaz – osvetnički pir nad neistomišljenicima.


Oni koji poznaju, vole i čitaju Radomira Konstantinovića veruju i u to da se palančanin – postaje. Onda kada pristupiš sigurnom kolektivnom telu, duši, razumu i osećajnosti. Onda kada zbog egzistencijalne zebnje odustaneš od onoga o čemu sanjaš. Onda kada osećaš strah jer si „ja“ a ne „mi“. Onda kada prestaneš da misliš, pišeš i ljubiš. Onda kada kažeš „palanka – to je negde drugde“. Onda kada mrziš, uhodiš, manipulišeš, kada kreiraš intrige a ne dela…


No, i pisci i junaci vremenom su navikli na ujede. A onima koji i danas, kao u areni, posmatraju i glasno ili u potaji navijaju, društvo mrtvih pesnika kao da poručuje: Carpe diem – iskoristi dan! Prepoznaj ujed i ne učestvuj – to se bar može.


| Tekst preuzet s cijenjenoga portala Autonomija.info