Teolog, publicist, prevoditelj i mirovni aktivist Alen Kristić, dao je intervju za 21. broj crnogorskog Časopisa za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA.

Izdvajamo njegov odgovor na jedno pitanje.


Na brojnim elektronskim tabloidima laž i govor mržnje se šire poput zarazne bolesti. Koje elektronske i(li) štampane medije na našem četvoroimenom jeziku možete da pohvalite kao elementarno profesionalne, objektivne… da ih preporučite našim čitaocima?

Da bismo shvatili čemu toliko bujanje govora mržnje u regiji, dobro se prvo podsjetiti društvenopolitičkih funkcije govora mržnje. Govor mržnje spada u jednu od ključnih formi kulturalnog nasilja, koje prosijeca put drugim oblicima nasilja, strukturalnom i izravnom nasilju. Sam govor mržnje usmjeren je prije svega normalizaciji mržnje spram targetirane društvene grupacija. Dehumanizirajući korak po korak targetiranu društvenu grupaciju, govor mržnje stvara ozračje općeprihvaćenog vršenja izravnog nasilja nad njezinim pripadnicima. Dakle, i najstrašniji oblici nasilja, kao što je genocid, korijene se, kao u svojoj početnoj fazi, u govoru mržnje, koji se sustavno njeguje u svim segmentima društvenog života, obiteljima, obrazovnim ustanovama, religijskim zajednicama, medijima, političkom životu.

Polazeći od toga, nije teško zaključiti zašto vladajuće političke nomenklature u regiji toliko preferiraju govor mržnje. Ozračje govora mržnje naprosto je njihova prirodna sredina. U takvom ozračju s lakoćom mogu sad ovog sad onog oponenta proglasiti neprijateljem režima i izručiti ga mržnji razularene gomile. U takvom ozračju bez poteškoća mogu produbiti postojeće omraze i podjele u društvu, oslanjajući se putem govora mržnje na postojeće etničke, religijske ili svjetonazorske stereotipe i predrasude. U takvom ozračju nesmetano mogu odašiljati lažne vijesti o postojećim ili nadolazećim krizama, koje režim proglašavaju jedinim spasiteljem, a jedinim krivcima targetirane oponente režima ili omražene društvene grupacije.

Dakle, sve te pogodnosti svenazočnog govora mržnje režimu omogućuju ne samo da opstaje na vlasti bez suvišnih pitanja i realne ugroze nego i da na uzici drži gomilu mrzitelja spremnih da na mig izravnim nasiljem doslovce satru bilo kojeg režimskog neprijatelja ili od režima prokazanu društvenu skupinu. Naravno, to objašnjava ujedno zašto su regionalne političke nomenklature pod svoje milom ili silom uzele gotovo sve regionalne medije, a neke su od njih posve ciljano specijalizirali za najsirovije oblike govora mržnje. Regionalni mediji, koji su se tome oduprli, znajući da je sloboda uvjet profesionalnosti, od neprocjenjive su važnosti.

Kad je riječ o portalima, izdvojio bih bosanskohercegovački portal „Prometej“, hrvatski portal „Autograf“, srbijanski portal „Teologija.net“ i „Filozofski magazin“, koji je, premda formalno blog, formom u biti portal. Na njima se doista može pronaći raznovrsnih promišljanja o svim relevantnim društvenopolitičkim pojavama, a crvena nit koja ih povezuje upravo je nepokolebljivo nastojanje da se odupru regionalnom medijskom sunovratu i na taj način po svaku cijenu njeguju diskurs, koji odiše slobodom, kritičnošću, diferenciranošću, objektivnošću.

Kad je riječ o tiskanim medijima, izdvojio bih tek „Magazin – Tjedni prilog Jutarnjeg lista“, koji subotom kupujem i čitam gotovo obredno, ponajviše zbog kolumni Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića i Ante Tomića, kao i još uvijek iznimno dobre beogradske političke tjednike „Vreme“ i „Nin“.

Cijeli intervju možete pročitati u časopisu Avlija ili na portalu avlija.me