U Palermu smo Jochen Kelter i ja pošli da vidimo dvorac koji Talijani zovu La Zisa, a izgovaraju nešto kao ladziza. Ime dvorca nije talijansko nego je porijeklom arapsko: od aziz (moćan, slavan, sjajan). Ja tu građevinu zovem Aziza. Da vidim dvorac Azizu htio sam najviše zbog moje tetke Azize. Ona je umrla 10. decembra 1992. u Pazaru, grob joj je u groblju Gazilar. Tetka Aziza je bila najbolja duša koju je moja duša srela i vidjela. Ako su dobrota, gospodstvo, strpljenje i pobožnost ono što čovjek mora imati da bi zaslužio bašče džennetske, onda je svega toga kod tetke Azize bilo toliko da je nedostižno za svakog koga sam znao. Pa će, ako se o tome išta može znati, Azizu tamo okruživati duše koje mi koji smo Azizu znali upoznali nismo. Aziza je bila dobra prema svakome na svijetu čovjeku, i prema ribi i ptici, i prema drvetu i papretu, a ne samo prema svojtama kako čine skoro svi, a drugi danas takve nazivaju dobrima.


Jednom sam, u kući tetke Azize, na Hadžetu u Pazaru, gledao utakmicu na crno-bijelom televizoru marke EI Niš. Bilo je svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, prije 40 godina. Igrale su dvije Njemačke, jedna protiv druge. Nas nekoliko uspaljenih smo pred televizorom žestoko navijali za Istočnu Njemačku, zato što je nama ta zemlja tada bila socijalistička i igrala protiv kapitalističke. Zamolili smo tetku Azizu da prouči neku dovu i da tespih od merdžana (koji većina u našem jeziku zove brojanica od korala) ostavi na televizoru ondje gdje je gol Zapadne Njemačke, e kako bi u njega Istočni Nijemci ugnali loptu. Ada, neka te toga, o deco, da se ne griješim, bio je tetkin odgovor. A što da se zbog mene sekiraju ti Zapadni Nemci? Kažete da njih ima više no što ima tijeh istočnih, pa će biti više žalosnih ako im ovi drugi dadnu gol. Istočna Njemačka je tada, u Hamburgu, pobijedila Zapadnu golom igrača s prezimenom Sparwasser, a tetka Aziza je rekla samo: ‘Eto, vala se naloptaše Nemci!’


Gradnja normansko-fatimidskog dvorca Aziza počela je u vrijeme Guiglielma Prvoga, zvanoga još i Zli, a dovršena za Guiglielma Drugoga, zvanoga Dobri. Dvorac je lijep i danas, ljepši, doduše, svana no znutra, ali unutra ima nešto što možda nema nigdje na svijetu. Ima nadgrobna ploča koju je svojoj majci, umrloj 1148, postavio sin, a na ploči su natpisi na četiri pisma. Prije no što je dospjela u Azizu, tu je ploču imala u posjedu Galleria Regionale della Sicilia, koja se nalazi u Palazzo Abbatelis, a prije toga je davno nekad bila na grobu. Majka se toga sina zvala Ana, a sin se te majke zvao Grisando, i uz ime mu stoji da je bio svećenik. Četiri pisma na kojima su uklesana četiri natpisa jesu latinsko, grčko, hebrejsko i arapsko. Jezika nisu četiri, no su tri, jer je jezik natpisa pisanoga hebrejskim pismom arapski, kao što kod nas, u Bosni, ima tekstova sastavljenih na našem jeziku, a pisanih pismom arapskim. Ploča sa natpisima u dvorcu Aziza od svijetlosivog je mramora, dugačka je 40 a široka 32 centimetra. Četiri natpisa su uklesana oko centralnog motiva, grčkog ravnokrakog krsta postavljenog u okvir od kruga upisanog u kvadrat. Između krakova krsta stoje znakovi IC XC NI KA, što predstavlja moto istočnog hrišćanstva, Isus Hrist pobjeđuje. Krst je taj među krakovima ukrašen dragim kamenjem.


Latinski natpis, lijevo, i grčki, desno, imaju po devet redaka, gornji hebrejski ima sedam, a arapski šest. Četiri natpisa se po sadržaju razlikuju svaki od svakoga. Latinski tekst kaže ovo: Na XIII kalende septembra (=20. avgusta) umrije Anna, majka Grisandova i bi ukopana u velikoj crkvi Svete Marije, godine 1148. u XI indikaciji, a na XIII kalende juna (=20. maj) bi prenesena u ovu kapelu koju sin njen izgradi sebi i Gospodu, godine 1149, u XII indikaciji.


Grčki tekst kaže: U blaženom miru počinu Anna avgusta 20. te bi pokopana u katoličkoj i velikoj crkvi godine 6656, a godine 6657. uznese je sin njen Grisando, uzevši grčke i latinske svećenike u litaniju, prenese je i spusti na mjesto, na kojem on nad njom podiže kapelu i iznad nje… (ostatak nečitak).


Arapski natpis kazuje: Umrije Anna, majka svećenika Grisanda, svećenika visosti kraljevske, uzvišene, veličanstvene, poštovane, sjajne, svete, dobrohotne, moćne sa milosti Božje, učvršćene voljom Božjom, pobjedonosne sa snage darovane mu Bogom, vladavšem nad Italijom, Langobardijom, Kalabrijom, Sicilijom i Afrikom, bivajuć osloncem rimskog pape, pomažući kršćansku vjeru, kojoj Bog neka podari trajanje – a u petak prema večeri 20. avgusta godine 543. (=1148), te bi sahranjena u velikoj džamiji. Odande nju u ovu crkvu Svetog Mihajla svečano prenese sin njen, u petak, u prvi večernji čas, 20. maja godine 544, te joj nad grobom podiže ovu crkvu, koju nazva kapelom svete Ane, po imenu Ane, majke Marijine… on moli za milost. Amen. Amen (nečitka mjesta).


Tekst pisan hebrejskim pismom, a na takozvanom hebrejsko-arapskom kazuje: Umrije Ana, majka svećenika Grisanda, svećenika velikoga kralja, vladara Italije, Langobardije, Kalabrije, Sicilije i Afrike, u sat večernji, u petak 20. avgusta godine 4908, te bi sahranjena u velikoj džamiji, odakle je sin njen svečano prenese u ovu crkvu Svetog Mihajla u petak u prvi sat večernji 20. maja u godini 4909, pa oko njenoga groba podiže ovu crkvu i nazva je crkvom svete Ane, po imenu majke naše gospe Marije, majke Mesijine. Neka Bog ima milosti za čitaoca i neka ovaj Njega moli da joj se smiluje. Amen. Amen.


Ove je natpise proučio, transkribirao, preveo i ilustrirao Michele Amari (1806-1889) u svojoj neprevaziđenoj knjizi ‘Le epigrafi arabiche di Sicilia’, objavljenoj u Palermu 1879. U toj knjizi se nalazi i transkripcija natpisa na nadgrobnoj ploči koju je Grisando postavio svome ocu Drogu, umrlom godine 1153. Taj je natpis na latinskom, grčkom i arapskom, hebrejskih slova nema. Moglo bi biti da ih nema zato što je jezička asimilacija jevrejske manjine arapskom većinom bila dostigla takvu mjeru da je Grisando smatrao kako svi Jevreji u Palermu razumiju arapski, latinski i grčki. Veliki putnik i važan putopisac, španski Jevrejin Benjamín de Tudela u putopisu iz 1171. javlja kako u Palermu živi ‘1550 Jevreja i veliko mnoštvo kršćana i muslimana’.


O Grisandu, kraljevskom kleriku, zna se samo ono što je sam dao da se napiše na nadgrobnim pločama roditelja. Jasno je da je bio obrazovan i znao jezike ondašnjega kraljevstva Sicilije. Sumnje ne može biti ni u to da je bio imućan, čim je za počivalište majci i ocu mogao podići kapelu i nad njom crkvu. Njegovo ime je svakako latinizirano grčko, Grisandus dolazi od Chrysanthos (‘zlatni cvijet’), to ime ima i jedan hrišćanski mučenik iz četvrtog stoljeća. A da je Grisando iz Palerma bio, što bi se danas ovdje reklo, pristalica jezične snošljivosti suvišno je naglasiti. To što je u arapskom i hebrejskom natpisu izostavljena formula ‘Majka Božja’, te katedrala palermitanska nazvana ‘velikom džamijom’, pa što su godine smrti pokojnice uklesane prema gregorijanskom kalendaru, prema grčkom (od stvaranja svijeta), prema judejskom računanju, te prema hidžri, detalji su kojima filologija i epigrafika teško nalaze paralele. Neka ovdje bude kazano samo da je ploča koju je dao načiniti svojim roditeljima ostala putokaz kojemu se mnogi dive, ali ga je malo ko slijedio.


Duga vijeka neka bude dvorac Aziza u Palermu, blizu Corso Calatafimi. A veliki neka je rahmet Azizi Kladničanin, rođenoj Kurtanović, u Vrsjenicu pod Giljevom planinom.


Autor teksta je Sinan Gudžević i preuzet je s portalnovosti.com