Rabelaisov motiv za roman "Gargantua i Pantagruel" u prevodu Stanislava Vinavera glasi: "Smej se ko hoće da bude čojstven /smeh je čoveku zaista svojstven". Hoće li čitaoci stripa "Fratri bosanski u stripu. Na svoj račun – na svoj način" naći u albumu takvog karnevalesknog smijeha?

Istina, smijeh je neizostavna sastavnica svakoga ljudskog bića (naime samo se čovjek smije – homo ridens). U knjizi "Fratri bosanski u stripu. Na svoj račun – na svoj način", autora fra Tomislava Brkovića, gvardijana Franjevačkoga samostana Rama-Šćit (kao pripovjedača viceva o fratrima) i Marka Dješke (mladoga strip-crtača iz Zagreba) polazi se od postavke da ljudi smijehom kao jednom od konstituitvinih sastavnica vlastitoga svijeta života reagiraju na svoju životnu situaciju i da je smijeh na svoj račun – kao što se to ovdje događa – zapravo potvrda življenja one slobode koju svojim životom i djelovanjem promoviraju bosanski fratri. Dakle, ovdje nije riječ o karnevalskome smijehu, o smijehu kojim bismo drugoga ismijavali, nego o smijehu kojeg proizvodi način na koji su se bosanski fratri međusobno, ali i u odnošenju s drugima, ponašali u određenim životnim situacijama. A to znači, da su bosanski fratri, kao rijetko koja druga redovnička zajednica u Katoličkoj crkvi, spremni javno ispričati te zgode iz vlastitoga života.

Koju bi poruku bilo moguće izvući iz ove stripom ispričane priče?

U vlastitome tumačenju poruka ovoga stripa iznesenim u uvodnome tekstu ovoga albuma napisao sam sljedeće: Iako se mnogima neće svidjeti moj zaključak, ipak bih želio izreći poruku ovoga stripa: unatoč svim povijesno uvjetovanim međureligijskim i iz toga proizišlim nacionalnim i svjetonazorskim razlikama, mržnjama i ratovima, bosanski fratar, olovski župnik, tijekom svoga bolničkog izbivanja povjerava crkvu svojim komšijama muslimanima da je čuvaju i da nastave svakodnevno zvoniti u podne. Čineći to, olovski muslimani izlaze mu ususret. Ali ne samo radi župnika, nego i radi sebe. Nisu naime – tako barem pokazuje ovaj strip – željeli ostati bez podnevnoga zvuka crkvenoga zvona. I to stoga, jer su – stoljećima navikavani – prihvatili zvonjavu i jeku crkvenih zvona kao dio svoga bošnjačkog (nacionalnog), ali i islamskoga (religijskog) identiteta. Kao što su isto tako i olovski fratri – i ne samo olovski – prihvatili mujezinov glas s obližnjih džamija kao dio svoga hrvatskog (nacionalnog) i franjevačkog katoličkog (religijskog) identiteta. Stoga se za 'obje strane' može reći: bez zvonjave crkvenoga zvona i bez mujezinova glasa nešto bi – i jednima i drugima – nedostajalo u prostoru i u vremenu, nešto bi im nedostajalo u njihovu religijskome i nacionalnom identitetu i međusobnome razumijevanju.

[...]

Njemački katolički teolog Karl-Josef Kuschel kaže da nema ništa ljudskije od smijeha (čovjek je animal ridens) pa se, smatra on, isplati razmišljati o smijehu ukoliko se želi razumjeti čovjeka. A to dalje znači, da bi se moglo razumjeti Božju poruku, potrebno je da se i teologija pozabavi smijehom, jer sam Bog je dopustio da mu se ljudi – Sara i Abraham – smiju. A smijali su mu se jer nisu vjerovali njegovu obećanju, sumnjali su da će Sara moći roditi u godinama kada je u njoj "prestalo postojati sve što je žensko". Stoga, smatra Kuschel, vicevi, ironija i humor trebaju teologiji poslužiti kao stilsko sredstvo za relativizaciju institucija, učenja i moralizma koje su ljudi učinili religioznima. U tome smislu može se reći da njegova teologija smijeha nije teologija koja treba ismijavati druge i drukčije, slabe i marginalizirane, nevjernike i drukčije-vjerujuće, nego teologija povjerenja u čovjeka koji računa na čovjeka i na Boga, odnosno to je teologija smijeha koja živi od povjerenja (vjere) u Boga koji računa na čovjeka. I u vremenima gorčine, kako Vi kažete. Jer, ta teologija treba pokazati da su tu gorčinu stvorili upravo ljudi – mnogi od njih koji su na čelu vjerskih zajednica - koji su, da bi ostvarili svoju političku moć, sakralizirali svoje profane želje i nametnuli ih drugima kao volju Božju.

Ostatak intervjua pročitajte na oslobodjenje.ba