Elem, stao imam na minber da prouči hutbu, pa ispričao kako je jednom prilikom u Medinu pristigla skupina siromaha iz plemena Mudarr, što su bili izgladnjeli i zbog siromaštva oskudno obučeni. Sažalivši se na njih, Poslanik s.a.v.s. se obrati ljudima podstičući ih na sadaku, na što jedan ensarija donese zavežljaj sa hranom, pa ga razmota na zemlji. Nakon toga, ashabi su jedan po jedan donosili hranu i odjeću, sve dok nisu nakupili veliku količinu sadake. Vidjevši to, Poslaniku s.a.v.s. lice zablista od sreće, pa reče ovako: "Ko u Islam uvede neki lijep običaj, biće za njega nagrađen, i imaće nagradu svakog onog ko ga bude činio poslije njega."


Bog s tobom, Džemo, nije to vic, rekoh ja. To je poznati hadis iz Sahih Muslima, zbirke glasovitog Abu Huseina Muslima. Znam, reče on. Nije vic u hadisu, nego u imamu.


Muhamed Velić, poznati islamski publicist i imam u džamiji Bardakčije, u sarajevskom naselju Stara Breka – čuli ste već za taj slučaj – prošloga je petka na džuma-namazu taman krenuo tumačiti taj lijepi Muslimov hadis, kad ga je prekinuo nekakav bradati haridžija nauljene kose, u prijetećoj crnoj majici sa znakom Islamske države, pa ga zasuo uvredama i povicima: "Lažeš!"


Ne bi to, jasno, bilo nešto posebno smiješno, jer ničega smiješnog – dobro, osim možda one nauljene kose - kod mrkih, bradatih jalijaša u ISIL-ovim majicama nema. Nimalo smiješno nije bilo kad se taj Baghdadijev ratnik sa dvojicom suboraca pojavio u džamiji usred Sarajeva, niti je imalo smiješno bilo kad je usred hutbe stao vrijeđati imama. Kao što nimalo smiješno nije bilo kad je efendija Velić nakon toga nezabilježenog incidenta bez ustručavanja počastio ISIL-ovog haridžiju sve kako ga spada.


"Taj čovjek je prevazišao samog sebe u skrnavljenju Kur'ana, Božije Riječi. S njim se treba legalno i legitimno obračunati, na način da ga se treba optužiti za izazivanje vjerske mržnje i netolerancije. Time bi se trebale pozabaviti sudske instance, isto kao i s onim manijakom u Beogradu što je javno na Facebooku palio Kur'an. Razlika između tog manijaka u Beogradu i ovoga gotovo da ne postoji!", gnjevno je poručio efendija Velić, pa se ispravio: "Zapravo, postoji: ovaj je perfidniji i podmukliji u tretiranju Kur'ana na najružniji način, on je u Sarajevu, gdje radi šta mu je volja. Paradoks je očit: muslimani ga plaćaju da bi on pljuvao i udarao na najveće islamske svetinje! Žalosno je to što je Sarajevo postalo posljednje utočište bjelosvjetskim huljama, hohštaplerima i blasfemičarima".


Nije to, rekoh, smiješno. Smiješno je što sve navedeno Muhamed Velić zapravo nije adresirao na napadača pod njegovim minberom: smiješno je što je citirana fetva efendije Velića adresirana u stvari na moje ime i prezime, prokazujući me ne tako davno kao "podmuklog manijaka, bjelosvjetsku hulju, hohštaplera i blasfemičara", pridružujući se maloj čaršijskoj hajci na mene kao osvjedočenog islamofoba. Smiješno je, eto – zar nije? – kako deklaracija s moje etikete islamofoba lijepo pristaje nauljenom haridžiji u ISIL-ovoj majici.


Smiješno je, kako nije: kad sam samo tjedan dana ranije upozorio na kabadahije u crnim majicama sa znakom Islamske države usred Sarajeva, i upozorio na teologe što šire njihov šerijatski nauk - podsjetivši kako su sada i bošnjački imami postali njihove žrtve – i kad je krenula već tradicionalna čaršijska hajka na mene ćafira i "okorjelog islamofoba", fetva i motika nadigla se upravo od ljudi iz Velićeva intelektualnog džemata: iz kruga dakle s kojim imam iz Bardakčija marljivo sastavlja i uređuje spiskove islamofoba.


"To bi značilo da se određena imena ovdašnje islamofobije stavljaju na listu sramnih ljudi", zbog "svojih nečasnih namjera i mržnjom protkanih postupaka spram islama i muslimana" – obrazložio je efendija Velić svojedobno svoju zanimljivu inicijativu za "liste sramnih ljudi", ali i za osebujni institut "stogodišnje fetve za Bošnjake islamofobe", što bi se pohranjivale u "hard-diskove s njihovim imenima".


Smiješno je, jašta je nego smiješno. Potpaljujući lomaču za svakoga tko nije iz njegova uskog i tijesnog džemata, klešući hard-spiskove islamofoba s imenima čija je sva islamofobija u slobodi ruganja licemjerju službenih tumača privatnih vjera - kuku tebi, vjero Muhamedova, ako sam ti ja islamofob! - Muhamed Velić i jarani zapalili su vatru koju sve teže kontroliraju.


Upravo je, naime, to društvo - svojim histeričnim hajkama na ćafirske novinare, pisce, režisere i ostale, a onda, u nedostatku ostalih, i na "Bošnjake islamofobe" - odškrinulo vrata za one koje katolici zovu "većim papama od Pape". Upravo Muhamed Velić svojom je netrpeljivošću prema drugačije mislećima odškrinuo vrata Bardakčija za bradate haridžije u ISIL-ovim majicama, obučene lovce na drugačije misleće glave. I mnogo manje pametni i obrazovani od imama Velića, da ih je ikad pitao, rekli bi mu da je samo pitanje vremena kad će se i sâm na minberu zateći kao "drugačije misleći".


Smiješno je, eto, što se na kraju i mudri efendija Velić odjednom našao na vlastitom spisku, pa na koncu u nečijem pravovjernom tumačenju islama i novih "lijepih običaja" - jer od svakog uskog i tijesnog džemata uvijek ima uži i tjesniji – završio kao "lažov", odnosno "Bošnjak islamofob".


Eto, pa neka sam mu ja najperfidniji i najpodmukliji u tretiranju Kur'ana, neka sam mu ja bjelosvjetska hulja, hohštapler i blasfemičar, neka se sada sa mnom legalno i legitimno obračunava i šalje me na sudske instance: zbog mene mu nije trebalo angažirati policiju i čuvare, nije mu zbog mene trebalo ugrađivati kamere i video-nadzor. Za ove mu drugačije misleće, naime, neće biti dovoljan jedan hard-disk.


Smiješno je, naravno, ali ja se ne smijem. Ničega smiješnog – dobro, osim možda one nauljene kose - kod mrkih, bradatih jalijaša u ISIL-ovim majicama nema.


To su - a ne neke druge, dragi efendija - karikature koje nije bilo mudro crtati.


Tekst je preuzet iz Oslobođenja, oslobodjenje.ba