Znao sam da su ga mnogi bili pohodili u njegovom kraju, u dalekoj otočnoj zemlji na Istoku, u malom i zabačenu selu gdje je provodio obilato darovane mu decenije života, povućen u sebe, umujući. Svi oni su dolazili k njemu po savjet, mudru riječ i besjedu. Bilo ih je različitih, pismenih i nepismenih, obojenih i bijelih, vjernika – budista, kršćana, muslimana i hindusa – kao i onih koji nisu imali nikakve vjere ni religije, a koji su je za se tražili.


Prepoznao sam ga u biblioteci, novoj amsterdamskoj gradskoj biblioteci, ‘Openbare bibliotheek’, tako se u lokalnom jeziku zove ta prekrasna i multifunkcionalna građevina, pravo čudo moderne arhitekture. Prije toga je očigledno imao sastanak s nekim. Taj neko ga je vjerovatno bio konsultovao, pitao za savjet, pa ga onda napustio i otišao.


Ohrabrih se, pa mu priđoh. Stajao je tu, odmah kod prozora, jednog golemog staklena zida iza kojeg je bio izložen Amsterdam, voda i brodice po njoj, hotel ‘Viktorija’ pored vode i u samoj vodi, kao u ogledalu. Zurio je u daljinu i ljepotu grada, okrenut meni poluprofilom. Prepoznao sam ga, vidio sam taj lik već ranije, na internetu dok sam lutao po ‘Amazonu’ trazeći rijetke, polovne knjige filozofske.


Priđoh, stadoh do njega i zagledah se u lice mu. Pa tiho, kao za sebe progovorih još prije nego sam se predstavio neznancu. ‘Šta je istina, najveća istina što postoji?’. Da li je čovjek umom može dosegnuti, naći si odgovor o njoj?’


Ne pomjerajući se, on mi dade odgovor: ‘Sve je Jedno’.


‘Šta je to “Jedno”, kako ga spoznati, na koji način i kojim putem?’ – postavih sebi u bradu novo pitanje, čisto retorsko, pri tome ne podižući pogleda sa njega. Kao da sam mu s lica htio pročitati odgovor, saznati tajnu najveću, onu što je on otkri, pa je sada u sebi od drugih taji.


On spremno, baš kao da je takvo pitanje očekivao, kao da je te moje misli prozreo i prije nego sam ih izustio, bez ikakve žurbe nastavi: ‘Sve je Jedno i bezbroj je staza što k tome jednome vode. Religije koriste različite puteve. Ti nađi svoj vlastiti. Niko drugi te ne može poučiti.’1


‘Ja bih vašim putem, za vama mudri učitelju, za vama kojem hiljade dolaze po savjet i poduku?’ – preklinjah ga ja skoro. ‘Ja bih da vās slijedim.’


‘Ne slijedi me. Ne slijedi nikoga. Slijedi sebe.2 I voli.3 Kroz ljubav možeš sve spoznati, čak i Boga samoga.’4 - kaza mi, pa nestade s vjetrom što kroz otvoren prozor naglo uleti u prostoriju. Ja potrčah za njim. Desetak koraka dalje, nađoh ga na podu. Pa ga podigoh.


Taj svezak papira ukoričenih pogledah sprijeda, ne vidjeh imena. Samo stajaše naslov. Okrenuh ga na poleđinu, pa krenuh da čitam:


‘Yogaswami (1872-1964) je živio na sjeveru Šri Lanke. Još rano u mladosti je odlučio da slijedi put odricanja, da bude isposnikom. Mala koliba gdje je proveo cio ostatak svog života, postala je istinska oaza mudrosti.’


1Yogaswami, izvor: ‘Positieve gedachten voor dagelijkse meditatie’, East-West Publications, Den Haag-London, 1993 str. 96

2Ibidem, str. 89.

3Ibidem, str.117.

4Ibidem, str. 114.


| Autor Branislav Antov Mikulić branislavmik@yahoo.com

Objavljeno na preporuku autora |