Tjednima su zastrašujuće vijesti i scenariji stručnjaka dominirali svjetskim tiskom. Ubrzo je utvrđen razmjer katastrofe: u bar polovici reaktora došlo je do otapanja jezgre i u okoliš je ispuštena dvostruko veća količina radioaktivnog materijala nego što je bio slučaj u Černobilu. Zrak, tlo, voda i more su kontaminirani za iduće tisuće godina od strane ljudskom rukom stvorene i do danas nepredvidljive metode proizvodnje struje.

Pet godina kasnije Fukushima i Černobil su za većinu ljudi ostali tek simbol katastrofe, uzrujanost je međutim odavno ishlapjela. Zastrašujuće ako se pomisli da posljedice te katastrofe ni do dan danas nisu sanirane: oko 170.000 ljudi je izgubilo dom. A, premda službene statistike broja mrtvih nakon katastrofe govore o tek 610 ljudi, procjene stručnjaka govore o čak petoznamenkastom broju ljudi koji su umrli od smrti direktno izazvane izlaganjem zračenju. Podsjetnik: samo radovi zbrinjavanja otpada će trajati 30 do 40 godina – pri čemu se stvara velika količina visokoradioaktivnog mulja i ne postoji mjesto na Zemlji, na kojem se ovaj zapaljivi otpad može potpuno sigurno odložiti.

Danas, 11.3., dobra je prilika da se ponovno propita dnevnopolitička diskusija o pitanju iskorištavanja atomske energije. Čak i stanovništvo koje je direktno pogođeno katastrofom u Fukushimi, i koje je iz neposredne blizine doživjelo nemoć čovjek pred silinom atomske lančane reakcije, popustilo je pritisku gospodarstva i povuklo zahtjev za izlaskom iz doba „atomske energije“. Je li to bila mudra odluka?

Čak i ako se Europa neće moći izvući od posljedica novih nuklearnih katastrofa na drugim krajevima svijeta, ipak se stari kontinent može početi ozbiljno pozabaviti s i diskutirati o nekim pitanjima: je li pogon atomske energije zaista isplativ, ako se uračuna i prateći rizik – kao što se radi i kod drugih gospodarskih pogona? Jesu li ukalkulirani i potencijalni troškovi otklanjanja štete? Treba li blagostanje na koje je Europa navikla zaista toliku količinu struje, koja se koristi kao opravdanje čak i za gradnju novih atomskih centrala, ili postoje dosada nedovoljno iskorištene mogućnosti, energetski štedljive alternative koje bismo mogli izabrati bez gubitaka na kvaliteti života? Koliko struje bi se moglo uštediti npr. samo u Njemačkoj, kada bi se sva rasvjetna tijela opremila LED-žaruljama – i to, svakako, bez ikakvog ograničenja kvalitete života?

Za mene je ova užasna godišnjica opomena da se ponovno javno izjasnim o svom strahu od nuklearnih centrala; da sam spreman učiniti sve što je u mojoj neposrednoj moći da se struja koristi štedljivije; da ću saopćiti svom opskrbljivaču energijom kako mi je važno ulagati u alternativnu proizvodnju struje, za što bih rado platio i par centi više po kilovatsatu ako je potrebno; da ću politiku podsjećati na to, da je za dobivanje mog glasa važno i da se odlučno zalaže za to da se ovaj stalni Damoklov mač nuklearnih centrala konačno jednom uzme za ozbiljno i ukloni.

Što vi mislite o tome?

Autor: Hansjürgen Gaugl www.fischundfleisch.com

S njemačkog: M.O. www.prometej.ba