Piše: Dino Šakanović

Suvremena sociologija i historiografija upotrebljavaju ova dva pojma na različite načine. Čut ćemo za „egipatsku civilizaciju“ ili „francusku kulturu“. Zašto ne obratno – „egipatska kultura“ i „francuska civilizacija“? U zapadnim znanstvenim krugovima „kultura“ i “civilizacija“ su istoznačnice. Obadva pojma označavaju sve što je čovjek stvorio, materijalno i duhovno. Ipak, ovakvo definiranje je neobično i unosi zabune. Zašto onda uopće postoji naziv „egipatska“ za civilizaciju ako je ona u materijalnom smislu identična sumerskoj, akadskoj, asirskoj, babilonskoj ili grčkoj civilizaciji. Svi oni su imali slične kuće, isti točak i osovinu, identično lončarsko kolo ili lađu.


Naravno da se navedene „civilizacije“ razlikuju, ali ne po svakodnevnim predmetima već po estetici, duhovnoj baštini i religiji. Zbog toga je zbunjujuće kompletno stvaralaštvo nazvati „civilizacijom“. Njemačka i istočnoeuropska, posebno ruska, znanstvena struja preferiraju razdvajanje pojmova „kultura“ i civilizacija“ i to tako da civilizacija predstavlja materijalno stvaralaštvo, a kultura duhovno. I ovakva podjela nije najidealnija zbog činjenice da i materijalno stvaralaštvo može nositi oznaku kulture, recimo ukrašavanje oružja. Najjasnije bi bilo podijeliti kulturu i civilizaciju na sljedeći način: civilizacija je sve ono stvoreno zbog praktičnih potreba, a kultura sve ono stvoreno zbog ljudskih ne-praktičnih potreba.


Na ovakav način civilizacija bi bila svedena isključivo na tehnološki razvoj što se već uveliko i primjenjuje budući da se za donju granicu civiliziranosti postavljaju pismo i kalendar. Svaki narod koji je razvio to dvoje smatrao se civiliziranim, poput egipćana ili babilonaca. Međutim, zašto postavljati tu imaginarnu granicu? Svo stvaralaštvo praktične prirode je civilizacija. Tehnologija je i točak i kalendar. Nema razloga da se točak ne smatra civilizacijom samo zato što je nastao prije kalendara koga smo sami uzeli za granicu. Nadalje, kultura predstavlja duhovno i estetsko stvaralaštvo, sa svojim ispoljavanjem na materijalnu kulturu. Konkretno, u kulturu možemo ubrojiti ukrašen mač dok je običan ne ukrašen mač u sferi civilizacije. Arheologija sve „ne-civilizirane“ „narode“ (skupine ljudi bez pisma i kalendara) koji imaju estetsko stvaralaštvo naziva kulturama uključujući tu i njihovo materijalno praktično stvaralaštvo poput običnog posuđa bez ukrasa, unoseći dodatnu zabunu. Tako arheološki gledano u prapovijesti kulture karakterizira način izrade i ukrašavanja oruđa, posuđa, oružja i slično. Neukrašeno oruđe se također naziva kulturom umjesto civilizacijom. Prelazna crta koju smo sami izabrali za označavanje nastanka civilizacije su pismo i kalendar. Nakon prelaska ove nevidljive imaginarne crte, narodi naravno i dalje imaju svoju kulturu, ali navodno postaju „civilizirani“. Takva imaginarna podjela potrebna je zbog lakšeg snalaženja i orijentacije, razlike „civiliziranih“ naroda od okolnih plemena. Međutim, sve ono prije toga nastalo iz praktičnih potreba, prije pisma i kalendara, također je civilizacija.

 

9.9i9rKomentar od Prometej.ba koji je inspirirao autora na osvrt


Dosta teoretiziranja! Šta sve ovo praktično znači? Ljudski rod od svog nastanka ima i kulturu i civilizaciju. Prvi najprimitivniji oblici kulture su skupljanje obojenog kamenja, kasnije bojanje kostiju pokojnih u crveno, a već podosta kasnije i spiljsko slikarstvo. Uz ovo su prisutni ukrasni predmeti, ukrašavanje posuđa, oruđa i oružja. Prvi oblici civilizacije, praktičnog stvaranja, tehnologije, su oruđa, obično zaoštreno kamenje. Pračovjek ga nije naoštrio da bude lijepo, već da bi bilo praktično. Kasnije ga je ukrašavao, ako je imao vremena.


Pogrešno je nazvati tehnološki naprednije „civilizacijom“. Ljudska civilizacija je JEDNA. Postoje samo tehnološki napredniji i zaostali. Napredniji samo na razvijeniji način imaju isto ono što i zaostali. Ključna razlika je KULTURA. Ne postoji drugačija „egipatska civilizacija“ već drugačija egipatska kultura. Ne postoji „francuska civilizacija“, ali postoji francuska kultura, specifična duhovna kreativnost tog naroda, te nacije. Civilizacija je ukupnost, sveobuhvatna, nadnacionalna. Civilizacija je ljudska, ista, jedna. Svi imaju isto materijalno. Naravno da su se plemena Grka po tehnologiji razlikovala od ranih razvijenijih egipćana. Ali stigli su ih, stvorivši identičnu tehnologiju. Vatra i točak su isti za sve. Kulture su ono što se razlikuju. Grčka i egipatska kultura su drugačije. Umjesto da se kultura i civilizacija promatraju pomiješano, treba ih gledati odvojeno. Drvo civilizacije je jedno. Neki su na njemu niže, drugi visočje (napredniji i zaostaliji u tehnologiji). Za razliku od tehnologije (civilizacije) koja je ista, kultura se od naroda do naroda razlikuje.


Zbog svega ovoga, susreta s „drugim civilizacijama“ se itekako treba bojati jer bi one eventualno mogle „doploviti“ s drugih planeta, možda i tisućljećima tehnološki naprednije, slično onako kako su Europljani doplovili u Ameriku i skršili tamošnje narode. I mi bismo zapravo bili ista civilizacija s tim „neželjenim gostima“, s tim što su oni razvijeniji. Svi živimo u istom univerzumu, po istim zakonima fizike stoga imamo i istu tehnologiju, razvijeniju ili zaostaliju. Ono čega se ne treba bojati su susreti s drugim kulturama, jer kultura nije opasna ni agresivna. Kulture se oplemenjuju, nadopunjavaju, srode se vremenom. Naravno da se Astek trebao bojati europske kulture koja je došla s naprednijom tehnologijom, silom namećući križ. Za njega, njegovu kulturu i način života je takvo nešto bilo pogubno. Međutim, sama kultura, bez agresivnije tehnologije nije opasna. Kako danas svi živimo na istom stupnju tehnološkog razvoja, s razlikama u nijansama, nema straha od drugačijih. To što se netko drugačije moli, oblači ili jede drugu hranu nije prijetnja već prilika za nova iskustva. Dolazak drugačijih neće prisilno promijeniti vaš život. Naravno, učinit će ga drugačijim jer ćete imati priliku vidjeti i njihov način života, međutim neće vas silom tjerati da se mijenjate. To što u Europu dolaze milijuni muslimana sa svojom kulturom može samo oplemeniti kontinent. Banalan primjer je kuhinja- kebab. Džamija neće srušiti crkvu. Oni koji idu u džamiju nemaju takvu tehnologiju kojom bi mogli silom nametati i zatrti drugačiju kulturu, čak i da hoće. Zato, dok god ne „doplove“ „gosti“ s drugih planeta, uživajmo u našim različitim kulturama sjedinjenim u jednoj te istoj tehnologiji, ljudskoj civilizaciji.