Profesore Joviću, u svom tekstu na portalu časopisa Politička misao iznijeli ste zanimljive ideje vezane za referendum o nezavisnosti Škotske koje su u javnosti naišle na oštre kritike zastupajući tezu da narodi nisu nužno skloni nezavisnosti, kao što je uvriježeno misliti u Hrvatskoj. Više godina ste proveli u Škotskoj. Zašto su Škoti odbili samostalnost?

Kao i većina drugih naroda, i Škoti su se podijelili po pitanju nezavisnosti. Nacionalistički diskurs, koji se kod nas – bilo u radikalnoj ili u umjerenoj varijanti – ustoličio kao dominantan, ne može zamisliti da netko ne želi nezavisnost svoje nacije, odnosno da ne želi da ona stvori svoju nacionalnu državu. Svakoga tko je protiv nezavisnosti vlastite nacije, oni smatraju izdajnikom. Međutim, čim su okolnosti odlučivanja liberalne – a to znači, kad svatko slobodno može zagovarati ono u što vjeruje i kako vidi stvari – pokazuje se da državnost nije neka sveta, neupitna i od svih poželjna ideja. Ponekad je čak i u neliberalnim porecima nacija veoma podijeljena po pitanju državnosti. Pogledajmo samo Srbe. Dilema oko toga je li Jugoslavija bolje rješenje od samostalne Srbije trajala je dugo, a traje i danas. Srbija nikad nije birala nezavisnost – ona ju je samo konstatirala. Postala je nezavisna voljom drugih naroda – konkretno, u završnom činu, Crnogoraca, koji su također iznimno podijeljeni po pitanju državnosti.

U svim narodima koji su postali nezavisni – i u nekadašnjoj Jugoslaviji i u nekadašnjem SSSR-u – postoji i dalje dilema: je li odluka o nezavisnosti bila izraz volje naroda ili samo političara, i je li donijela neko dobro narodima ili samo političarima. No, države koje se jednom raspadnu, ne obnavljaju se – osim ako niste Nijemci, pa vam je dopušteno ono što drugima nije, a to je ujedinjenje. Drugima je dopušteno odcjepljenje – i to ne svima – ali, ujedinjenje samo Nijemcima.

Razlozi zbog kojih je većina Škota bila protiv nezavisnosti Škotske su različiti. Neki su jednostavno izračunali da bi to bilo preskupo, drugi su zaključili da suviše vole Ujedinjeno Kraljevstvo da bi ga razbili, treći misle da su Škoti premali narod da bi mogli prosperirati izvan zajednice s drugim i njima prijateljskim narodima, četvrtima je bila neprihvatljiva nacionalistička retorika separatista, peti su smatrali da nikakve revolucionarne promjene nisu poželjne, šesti su se zgrozili nad idejom da između Škotske i Engleske postavi granični prijelaz, itd. Neki, možda, nisu imali nikakav razlog. Naime, u politici ljudi ne odlučuju samo temeljem nekog racionalnog ili uopće jasnog razloga, nego često i instinktivno, emotivno, po inerciji, bez razloga. Politika je upravo stoga često nepredvidiva – zato što je subjektivna i ne uvijek primarno racionalna.

[...]


Kako gledate na današnji položaj srpske manjine u Hrvatskoj? Čini mi se da je vaš primjer, da ne kažem slučaj, mogao biti ilustrativan kada govorimo o ovom pitanju. Kada ste doživjeli salve napade zbog već spomenutog teksta, među njima je bilo i onih koji su vam odmah krenuli brojati krvna zrnca, a da tekst koji ste napisali vjerojatno nisu ni pogledali, kamoli pročitali?

Da, za neke je bilo dovoljno vidjeti kako se zovem – i sve im je bilo jasno, nije trebalo dalje čitati. To je posljedica duboke okovanosti šovinizmom, kojeg često ni ne primjećujemo jer smo se na njega „navikli“. Šovinizam, a naročito ako je povezan s militarizmom, kao što je kod nas slučaj, dehumanizira i dezindividualizira osobe: svodi ih samo na „naše“ i „njihove“, pri čemu su „njihovi“ ujedno i neprijatelji. Militarizam, pak, sve osobe tretira kao vojnike – ili „naše“ ili „neprijateljske“, pa se tako i odnosi prema drugima. Naš je javni diskurs sada prepun upravo šovinističkih i militarističkih pojmova, kao što su „peta kolona“, „veleizdajnici“, „stožer“, „rat“, „agresori“, „branitelji“, „okupatori“, „ratne kukavice“, „dezerteri“ i sl. Vijesti nam izgledaju kao da i dalje živimo u ratu, ili smo iz njega tek jučer izašli. O meni osobno se konstruira slika kao o Neprijatelju – možda upravo zato što nacionalistički narativ nema prostora za Drugog koji bi bio Prijatelj. Naročito ako je taj drugi Srbin ili je barem percipiran kao Srbin.

U mom slučaju došlo je i do sekuritizacije: najprije se pisalo da sam britanski agent, potom da sam sigurnosna opasnost za Hrvatsku, a onda da sam neprijatelj koji ruši temelje hrvatske državnosti. Jedan od suvremenih hrvatskih Ilija Čvorovića čak je rekao da sam veća prijetnja nacionalnoj sigurnosti od Islamske države. Rečeno je i da sigurnosna provjera u mom slučaju nije bila dovoljno rigorozna. Lagalo se da nisam dobio licencu za pristup sigurnosno osjetljivim informacijama. Kad sam u javnosti pokazao dokaz da je to laž, nastavilo se kao da nisam demantirao. Kod nas je laž postala normalna stvar, a činjenice i dokazi su nebitni. U Hrvatskoj ima jedan broj onih koji žive od rata i koji su nezadovoljni rezultatom prošlog (ili čak i onog pretprošlog, Drugog svjetskog) rata, pa priželjkuju novi. Nisu zadovoljni, recimo, mirnom reintegracijom Istočne Slavonije, i nije im prihvatljiv ni jedan jedini Srbin, pa ni ovih tri ili četiri posto koliko je Srba ostalo u Hrvatskoj nakon tragedije iz 1991-1995. Poruke koje se pritom šalju Srbima su – da bi bilo najbolje da odu, ili da se asimiliraju ili da jednom zauvijek ušute, da se sakriju u kuće i nikad ništa ne kažu u javnosti. Njima je svaki Srbin – velikosrbin, i nema tako malog Srbina koji ne bi bio sigurnosni problem. Ja sam im posebno iritantan jer sam jedan od onih koji se vratio u Hrvatsku, i to nakon 15 godina boravka u inozemstvu. Oni znaju da moj povratak šalje signal ohrabrenja drugima koji bi se željeli vratiti, kao i da moje javno djelovanje ohrabruje druge da govore slobodno. A to ovi agresivni šovinisti ne žele. Upravo obrnuto, žele zaplašiti ne samo one koji bi se htjeli vratiti u Hrvatsku – a Srbi su, ili su protivnici nacionalističke ideologije – nego i one koji sada žive u Hrvatskoj. Žele ih potaći da je napuste.


Da li je sloboda govora u Hrvatskoj ugrožena? Može li se bez straha i posljedica slobodno izraziti mišljenje, kako se to voli reći? U nedavnom intervjuu kazali ste da se u Hrvatskoj vidi bitka između mitova i slobode…

Slobode u Hrvatskoj – ali ni u mnogim drugim zemljama – nema dovoljno i nikad je nije bilo dovoljno. Ima slobode za uvrede i za laganje, ali čak i to ne smiju svi nego samo oni koji su stvorili dojam da su opasni momci i da je bolje ne suprotstavljati im se. Oni mogu što hoće – čak i kad je to što rade protivno zakonima. Ima i slobode za plagiranje, ponavljanje jednog te istog, za pričanje o svemu i stalno ali da se ništa ne kaže, da se ne pojavi nijedna nova ideja. Ima slobode za šovinizam – naravno, samo za hrvatski šovinizam, ne za srpski. Međutim, za nove ideje, za izazove koji bi dovodili u pitanje tu galamu praznim rečenicama, za izvornost – za to nema prostora. Nema prostora ni za slobodno iskazivanje identiteta ako taj identitet nije po volji konzervativnom nacionalizmu. Probajte se poljubiti na ulici s partnerom ako ste gej, ili izaći u grad u majici sa nekim srpskim nacionalnim simbolom, pa ćete vidjeti živimo li doista svi u slobodnoj zemlji, ili je sloboda rezervirana samo za neke.

Isto je tako i s iznošenjem zaključaka – čak i kad to činite u akademskom kontekstu – koji su alternativni u odnosu na nacionalne mitove. Mitovi koji su stvoreni u ovih 20 i više godina sad su se učvrstili, tako da je iznošenje činjenica šokantno i subverzivno. Laž je pretvorena u istinu, pa kad, primjerice, citirate referendumsko pitanje iz svibnja 1991. mlađe generacije, npr. mnogi moji studenti, koje su u potpunosti obrazovani u tom nacionalističkom sistemu, ne vjeruju da je to istina. Vidjeli smo to i u ovome što radi Oliver Frljić – već samo podsjećanje na izjave, dakle, citiranje, se smatra skandaloznim i uvredljivim. Drugi primjer je onaj Bojana Glavaševića, koji je samo iznio činjenice, i to empirijski verificirane. Ali, to se „ne smije“, jer narušava mitove. Nalazimo se, dakle, između mitova i slobode. Govoriti činjenice i vlastite stavove – koliko god to bilo šokantno i riskantno – nužno je, ako želimo živjeti u slobodi.


Povratak Vojislava Šešelja iz Haaga ponovo je razbudio sve one koji su oružje samo stavili iza vrata čekajući novu priliku da ga izvade. Opet se koriste teške riječi, viče se i lupa šakom o stol, poziva se vojska na granice. Koliko takvo usijavanje atmosfere utječe na svakodnevni život? Zapravo, hoću pitati jesmo li postali «normalni» pa da vodimo «normalni» život na koji politika teško može utjecati, barem u onom dijelu koji je povezan sa stanjem u novčaniku.

Pitanje je tko smo „mi“. Naime, većina ljudi je „normalna“ i bavi se svakodnevnim životom, a ne ratom i politikom. Ali, ima i mnogo onih koji žive od rata – koji su u ratu stekli status i osjećaj važnosti, gotovo mesijanski u nekim slučajevima – i kojima nikako ne odgovara da se odmaknemo od rata i okrenemo prema novim temama. O tim novim temama, oni nemaju što reći. Oni imaju samo jednu temu: rat, i tu temu održavaju na životu, evo, prilično uspješno već više od 20 godina. Pogledate li naše vijesti, posebno radijske a dijelom i televizijske, nema dana da se u njima ne spomene rat: ili onaj iz 1990-ih ili onaj iz 1940-ih. Kao što sam svojedobno napisao u jednom njemačkom akademskom časopisu, to je rat kojem se ne dopušta da bude zaboravljen. No, to ne radi nikakva većina građana – to radi manjina koja sebe vidi kao roditelje države. Naime, oni negiraju demokratski legitimitet izabranim predstavnicima građana – npr. vladi, ministrima, Hrvatskom saboru, Predsjedniku Republike – zato što smatraju da nad demokracijom mora biti valjda neko „vijeće čuvara revolucije“, kao u Iranu, gdje doduše ima izbora ali na njima mogu sudjelovati samo kandidati koje odobri to vijeće. Tako se i kod nas čulo da bi Predsjednik Republike morao, prije nego je izabran, proći „sigurnosnu provjeru“, a ta „sigurnosna provjera“ bila bi o svemu samo ne o stvarnim sigurnosnim prijetnjama. Bila bi o političkim stavovima i „podobnosti“ za funkciju. Time bi se netransparentni „čuvari revolucije“ postavili iznad volje naroda. To je u biti ideje da su „branitelji stvorili Hrvatsku“. Ako su je oni stvorili, onda imaju i pravo da njome raspolažu kao što stvoritelj raspolaže sa stvorenim – neograničeno i po vlastitoj volji. Zato je ta ideja u svojoj biti antidemokratska i negira koncept jednakosti svih državljana. Ona duboko ugrožava ne samo demokratski karakter Hrvatske, nego i samu ideju građanske jednakosti u njoj.


Izvor: Radio Gornji Grad