Sjetit će se neki mog prošlogodišnjeg teksta, baš nekako iz ovog perioda, pod naslovom „Zašto promociju svoje diplome nisam promatrao ni sa tribina“. Ovaj tekst napisao sam u jednom dahu, za pola sata, kada sam se ponižen i ogorčen vratio s promocije na kojoj nisam želio učestvovati, a bilo je onemogućeno i da je gledam s tribina. Prošle godine Univerzitet u Tuzli pao je na ispitu, ponizio nas sve koji smo željeli nastaviti školovati se i upisati master na historiji, otegnuo proceduru i spriječio nas da se prijavimo na drugim fakultetima čekajući rezultate u Tuzli. Mene je ovakav razvoj situacije ostavio bez ikakvih redovnih primanja, jer su ovisila od statusa redovnog studenta kojeg sam izgubio. Ostao sam i bez zdravstvenog osiguranja.

Nakon objave teksta na Prometeju, pokazalo se da je ljude ovo dotaknulo. Tekst je postao jako čitan, a ubrzo su ga prenijeli i još neki portali, posebno u Tuzli. Na najčitanijem tuzlanskom portalu, uz fotografije prozvanih - rektora Envera Halilovića i dekanice Filozofskog fakulteta Nihade Delibegović Đanić. Mislim da je cijela Tuzla i dobar dio države pročitao tekst na nekom od portala.

Za tekst su me pitali u frizerskom salonu, u mesnici, neke komšije, a naravno pročitala ga je i prozvana referentica u studentskoj službi s kojom sam imao vrlo neprijatan susret kada sam podizao papire. Nakon usiljene kurtoazije sa iziritiranim „dobar dan“ i „izvoli“ kojih je ranije nedostajalo, uslijedilo je:
- I Dino, neka je tebi na čast i obraz onaj tekst što si napisao.
- Hvala, molim lijepo. Doviđenja.

O tome da sam kriv ja što sam napisao tekst, a ne oni zbog kojih se sve napisano izdešavalo, ne treba ništa ni govoriti. I na portalima je bilo negativnih komentara, recimo da sam budala što uopće studiram povijest jer je to beskorisno, da sam sam sebi kriv što nisam upisao „pravi fakultet“.

Ipak, ovdje prestaju neugodnosti i počinje pozitivna promjena. Ogromna većina komentara bila je pozitivna, a još dosta ljudi je napisalo i svoja negativna iskustva s Univerzitetom u Tuzli.

Odmah nakon što je tekst postao viralan, počeli su mi se javljati ljudi. Prvo prijatelji, a onda i dotad nepoznati ljudi. Neki su me savjetovali gdje drugo mogu upisati dogodine, rekli mi svoja iskustva, neki me tješili, a mnogi ponudili i realnu pomoć poput novca ili stana u Mostaru dok studiram ako upišem tamo. Čak su mi se javile i neke školske kolege s kojima nisam bio u dobrim odnosima, ponudile pomoć. Ne bi bilo fer nabrajati da ne bih preskočio nekoga, ali neka imena moram spomenuti: Zoran Laketa, Tatjana Ljolje Marić, Emina Busuladžić i Đurđica Martinović. Hvala svima jednako, ali poruke ovih četvero ljudi najviše su me dirnule i iznenadile.

Moram se zahvaliti i uredniku Prometeja, Franji Šarčeviću koji mi je eto kao slučajno baš tad uplatio honorar i to u malo većoj cifri, iako Prometej nije imao prebijene pare i nitko od nas nije primao honorar.

Na kraju, u svoj toj gunguli, stresu i očaju zbog propalog mastera i primanja, ne mogu se ne zahvaliti ni profesorima Izetu Šabotiću, Husniji Kamberoviću i Salmedinu Mesihoviću koji su mi pomogli savjetima i uputama, zaista se pokazali kao ljudi.

Naravno, hvala svim mojim prijateljima i familiji koji su me trpili i pomogli mi svo to vrijeme.

Podrška svih ovih ljudi, iako naravno ništa materijalno nisam uzeo, značila je mnogo. Nije isto kada si sam u ratu protiv sustava i kada znaš da ima još ljudi koji misle isto. Pogotovo nije isto kad znaš kako ima ljudi koji se možda i ne slažu s tobom, ali će ti pomoći kao čovjek čovjeku. Sve ovo je bila zadužbina i lekcija da se svi mi uvijek moramo ponašati prije svega kao ljudi, a ne kao zupčanici u mašini koja melje i drobi bez milosti.

Nakon propalog konkursa u Tuzli, prijavio sam se u Mostar gdje je konkurs bio otvoren do Nove godine. Također nije bilo dovoljno studenata. Zapravo, bio je jedan jedini student. Što se tamošnjih profesora tiče, ljudi su se pokazali izuzetno korektni. Da ne dolazim stotinu puta, sva procedura je u dva dana završena. Jedina neugodnost jest referentica studentske službe, na koju se ionako svi žale, a koja se zna derat preko telefona kad je se nazove da se nešto pita.

U međuvremenu sam preko Dite upoznao i Alena Hamana, glavnog urednika portala Front Slobode, koji me angažirao prvo volonterski, a zatim i za manji honorar. Nekako sam uspio financijski preživjeti godinu dana. Sve u svemu, sasvim slučajno nije ispalo tako loše kako je trebalo biti. Zbog viška slobodnog vremena prihvatim poziv kolege Zorana Kolobare, koji me pronašao i dijelom zbog teksta o masteru, da učestvujem u „Prvoj međunarodnoj konferenciji studenata povijesti u Mostaru“ gdje upoznam svoju djevojku i životnu saputnicu.

Nekako u 7. mjesecu ove godine, javi mi se preko facebooka profesor Šabotić i obavijesti me kako je Univerzitet u Tuzli raspisao konkurs za master. Nemalo me iznenadio i obradovao. Prošle godine je Univerzitet s objavom konkursa kasnio mjesecima i upropastio nas tako. Ove godine, sve na vrijeme. Otvorim konkurs, sve regularno, uz dvije velike promjene.

Prije svega, studij historije je ukinuo module u konkursu. Prije je praksa bila da jedne godine bude raspisan modul starog i srednjeg vijeka, a druge novog vijeka i suvremenog doba. Ovo je tjeralo studente od konkursa jer nemaju svi ista interesovanja. Ove godine će se modul birati po želji, nakon upisa. Druga velika promjena jest cijena. Iako je poskupilo sa 2000 KM na 2400 KM, po novom konkursu se plaća u dvije rate što će mnogima olakšati.

Privatno, znam da se na Filozofskom fakultetu razmatralo zašto je propao konkurs 2015. godine te da se zaključilo kako sam bio u pravu u onome što sam napisao u tekstu.

Konkurs je jasno napisan, na vrijeme objavljen i otvoren par mjeseci, do 15.9.2016. godine. Prijave na konkurs predane su u studentsku službu fakulteta, umjesto u pisarnicu Univerziteta kao prošle godine koja je onda zatvorene koverte prosljeđivala studentskim službama. Konkurs je produžen za još 10 dana, ali je svejedno završio na vrijeme, bez kašnjenja. Nakon zatvaranja konkursa, iz studentske službe su nazvali kandidate i objasnili što sve treba za upis i kada je upis. Nisu me mogli dobiti iz prve jer sam bio van države, pa su me zvali više puta, a i preko kolega zamolili da me se obavijesti. Šefica studentske službe, teta Ifeta, bila je jako ljubazna i korektna.

Uz samo jedan jedini dolazak, za razliku od prošlogodišnjih 10-ak, završio se upis na II ciklus historije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. U međuvremenu su se i odnosi sa referenticom u studentskoj službi izgladili te su sad sasvim korektni i profesionalni. Bez ikakvih problema smo ispravili neke greške koje sam napravio prilikom popunjavanja upisnog materijala.

Kako je konkurs raspisan sasvim na vrijeme, što je za Univerzitet u Tuzli bilo jako neobično, ove godine se prijavilo i dovoljno kandidata jer su imali povjerenja u ovu instituciju. Ljude je na upis potaklo i što su ukinuti moduli.

Jedina zamjerka jest što fakultet nije, kako je to običaj, na ulazu istaknuo rezultate konkursa i konačne liste, ali tu se ionako radi samo o formalnosti jer svi plaćamo isto pa je nebitno tko je koji na listi.

Sve ono što je bila zamjerka prošle godine sasvim je ispravljeno. Ni jedne, ama baš ni jedne, neugodnosti i nelogičnosti nije bilo. Uz samo malo dobre volje, riješeni su svi problemi vezani za II ciklus i nema više ponižavanja kandidata. Sve se završilo jednostavno, brzo i uspješno, kako se malo šta završava u Bosni i Hercegovini.

Da li je ova promjena na bolje razultat malo veće ogorčenosti javnosti na Univerzitet ili odlaska omraženog bivšeg rektora Envera Halilovića s Univerziteta na još bolju funkciju direktora Agencije za visoko obrazovanje ili nečeg trećeg, potpuno je nebitno. Bitno jest da je sve prošlo kako treba i bez problema te da je Univerzitet pod novom rektoricom Aidom Crnkić s visokom ocjenom položio svoj ispit.

P.S. Trenutno je Univerzitet u Tuzli u općem ratu sa Vladom Tuzlanskog kantona koja pokušava imenovati rukovodeća tijela Univerziteta i dopušta dolazak privatnog univerziteta u ovaj kanton. Svakako će nam svima biti lakše podržati i odbraniti naš Univerzitet kad nas poštuje onako kako želi da i mi poštujemo njega.

(Dino Šakanović, Prometej.ba)