Imao sam 1944. godine ozbiljne šanse da budem otpraćen u neku gasnu komoru, ili da budem streljan i bačen u Dunav, jer – premda sam po slovu moje lične karte mađarski državljanin jevrejske veroispovesti – moje mađarstvo je najednom osporeno, do te mere da je i sama sumnja u moju nacionalnu pripadnost mogla da bude dovoljan razlog da budem ubijen. Ima i danas onih koji bi me zbog mojih kritičkih misli izopštili iz korpusa mađarske nacije. Nedavno je, na primer, jedan mađarski političar iz sfere kulture, čovek izrazito bujnih nacionalnih osećanja, izjavio da postoji mogućnost da mene u inostranstvu doživljavaju kao Mađara, što je on verovatno smatrao žalosnim ili čak opasnim činjeničnim stanjem, jer bi mu se verovatno više dopalo da me ne doživljavaju kao Mađara. Ostavimo tog čoveka s njegovim dilemama, ali ova mala epizoda baca dovoljno svetla na to da ovog političara moja adresa stanovanja uopšte nije zanimala ili, naprotiv, uznemiravala, već samo moja nacionalna pripadnost o kojoj je on, zbog mojih njemu neprihvatljivih ideja, mislio da ima pravo da sudi. Obično ne osporavaju da sam stanovnik Budimpešte, niti tu činjenicu na bilo koji način kvalifikuju, međutim, koliko sam Mađar, ili Jevrejin, ili liberal, ili konzervativac, ili moderan, ili zastareo, o tome može svako da govori šta hoće, i moguće je mene s tog stanovišta vrednovati ili opanjkavati. Moja adresa je, pak, neutralniji podatak. S mojim susedima, na primer, na Heđmagašu ili u Budimu ne pripadamo nekoj ostrašćenoj zajednici. Anonimnost koju pruža velegrad oduzima onoj zajednici u kojoj stanujemo njenu borbeno-emotivnu oštrinu, reč je o bogatijoj, ali objektivnijoj, neutralnijoj determinaciji, teže je od nje iskovati nekakvo političko oružje. Između gradova, gradova-država bilo je mnogo ratova, ali od kad je jedna šira formacija – nacionalna država – postala nosilac vlasti, od kada gradovi nisu u stanju da se same odbrane, gradonačelnicima gradova integrisanih u u državu, ne može da padne na um da zarate jedni protiv drugih, niti mi sami pomišljamo da zaposednemo jedni druge i da, po mogućnosti, te zaposednute gradove temeljito opljačkamo – u današnje vreme država ne bi otrpela „međugradske” ratove.

Prenosimo dio teksta koji je objavljen na portalu Autonomija.info