Imao sam dvanaest godina kad sam preživeo nacionalsocijalizam. Imao sam petnaest u godini kad se komunizam u punoj meri konsolidovao, zajedno sam stario sa njim, imao sam pedeset i šest kada je režim izdahnuo. Imajući sve to u vidu, mogu reći da sam svoje najbolje godine proveo u debeloj senci raznovrsnih gluposti i bedastoća, a najbolje časove protraćio na osmatranje delovanja ludila i laži. Zašto živite u Budimpešti, a ne ovde, u Tel Avivu? – pitali su me izraelski Jevreji mojih godina, ili samo nešto stariji, od kojih su dvojica krajem 1944. godine stanovali u istoj ulici kao i ja, na Požunskom putu, u kućama pod švedskom ili švajcarskom zaštitom, iz kojih su više od polovine stanara – uzalud su pokazivali švedske i švajcarske dokumente – mađarski nacionalsocijalisti, sa obližnjeg keja, postreljali i bacili u Dunav. Zašto ste privrženi onima koji su hteli vašu smrt?

Zašto živim ovde, dakle, gde živim. Jer sam se ovde rodio, govorim jezikom ovog naroda, jer su ovde grobovi mojih predaka koji su s obe strane uglavnom Jevreji iz županije Bihar, jer sam postao državljanin ove zemlje, jer sam se na ovu zemlju navikao, ovu zemlju sam zavoleo, jer imam pravo na to. Jedan Jevrejin ima mesta svuda na zemlji gde god se nad njim nadvija zvezdano nebo. Jer, šta preuzima čovek na sebe svojim jevrejstvom? Prihvatanje samoga sebe bilo gde na svetu. U olovnim vremenima, u neprijateljskom okruženju Jevreji crpe snagu iz svoje prenosive vere, jača ih onaj lični odnos koji su proroci uspostavili s glasom Božjim. Ovo prijateljstvo – preobraženo u molitvenu tehniku – učinilo je ego običnih Jevreja dualnim. Jedno ja je grešan i grehu sklon čovek, a drugo ja je glas Gospodnji, reč zakona, dužnosti i savesti. Pravog gospodara Jevrejin nosi u sebi, taj neumorni šapat. Ako ga i opkole, to što zna da nije sam, uliva mu snagu. Kad sam na jednoj konferenciji govorio o tome da se umetnost slobodnog čoveka ogleda u međusobnom usklađivanju svoja različita ja, svojih identiteta i svojih pripadnosti, jedan egzaltirani nemački profesor tutnuo mi je jednu ceduljicu u ruke: Pluralitet identiteta nije ništa drugo nego šizofrenija. U redu je, rekoh mu, gospodine profesore.

Prenosimo dio teksta koji je objavljen na portalu Autonomija.info