Mog oca su 1944. godine kao Jevreja, a 1950. godine kao građanina lišili skoro svega, oduzeli su mu gvožđaru i stan na spratu iznad prodavnice. Otac je oba događaja nazvao vrlo jednostavno pljačkom, i nije nalazio utehu u činjenici da su privatnu imovinu sada već oduzimali od svakog, bez obzira na versku pripadnost. Zahvaljujući tome, u varošici mog detinjstva, gde je pre nemačke okupacije živelo hiljadu Jevreja, danas više nema ni jednog. Posle 1948. godine deo Jevreja se ugradio u novi režim, očekujući od državnog socijalizma da će prekinuti zvaničnu antijevrejsku mržnju i, ukinuvši versku i etničku diskriminaciju, stvoriti stvarnu jednakost. Mladu ne-jevrejsku većinu ova diskriminacija nije ni nadalje zanimala. Ali, bilo je i drugih glasova: „Za svako je žaljenje što je u Aušvicu pobijeno toliko Jevreja, po mom skromnom mišljenju, međutim, nedovoljno”, kaže jedan mađarski gospodin, intelektualac, s univerzitetskom diplomom. Nema sumnje, bilo je ozbiljnih argumenata da se uđe u jedan tako temeljit poduhvat. Ako si dotičnog ubio, taj neće biti u stanju da ustane i da ti se osveti. Definitivna pobeda iziskuje definitivno rešenje – Endlösung. Danas, sedamdeset godina kasnije, više nam je zanimljiv put koji vodi krajnjem rešenju, taj put od reči do dela, i do onog što sledi posle, šta je čemu prethodilo i kakve su bile posledice, kako je došlo do populističko-fašističke mobilizacije, do uspostavljanja aparata diktature, do označavanja neprijatelja, a time i do prozvednje neprijatelja. Jevrejin je bio onaj opasnim proglašeni drugi. A apatična ravnodušnost – to je bila za vreme rata dominantna duševna bolest Nemačke i Evrope. Ostali narodi su prema Jevrejima bili možda lenji, nehajni, manje odlučni nego što su bili Nemci. Ali uz malo vaspitnog rada nije teško jednog prijateljski nastrojenog, dobrog komšiju pretvoriti u komšiju-ubicu: putem definisanja drugog, putem apstraktnog stvaranja neprijatelja. I što je najstrašnije, ovakve stvari se izvode s neverovatnom brzinom.

Jedan poručnik je bar zaplakao

To su ujedno i osnovne odlike balkanskih ratova s kraja prošlog veka. Komšija i prijatelj stavlja nož na vrat komšiji i prijatelju. I od momenta kad je zario nož u njegovo grlo, nastao je jedan svojevrsni hijatus, jedna praznina – komšije, prijatelja više nema. Jurišni odredi, specijalne jedinice, centralizovana propaganda: vođa prstom pokazuje na neprijatelja, uzročnika zlehude sudbine nacije. Ja sam bio jedan od njih. Za vreme radnog doručka u vili na obali Vanzea, imao sam devet godina. Nacisti su tada već odavno obznanili da pravna država ne postoji. Da temelj hriščanstva, Stari zavet, više ne važi, da nema više ni Jevrejina Isusa, da postoji samo jedan vođa, Hitler. Od tog časa smrt jevrejske dece je bila svršena stvar. Sinagoga je pretvorena u skladište nekad očeve, a potom nacionalizovane gvožđarske radnje. Bila je nakrcana plinskim bocama. Voleo bih da je ona danas dom i škola umetnosti, koja bi povremeno evocirala uspomenu na Jevreje, na čije nekadašnje prisustvo, od pre tri godine, podseća jedna mermerna ploča na pročelju očeve kuće. Uvažavam učinak brojnih nemačkih gradova koji su ponovo podigli spaljene sinagoge, ili bar prikladnim spomenikom obeležili mesto na kojem su se nalazile. Kad sam izabran za predsednika berlinske akademije umetnosti, nazvao sam telefonom Đerđa Ligetija, u svetskim razmerama poznatog mađarskog kompozitora koji je živo u Nemačkoj. Upozorili su me da ga je teško dobiti. Posle dva minuta me je pozvao i ovako počeo razgovor: Slušaj, znaš li ti gde sam ja bio početkom oktobra 1944. godine? Nisam znao. Iza vaše kuće, u sinagogi, koja je tada služila kao štala, kupio sam lopatom ispod konja balegu za stajsko đubrivo i iznosio je na tragačama. Ligeti je govorio i o jednom mađarskom oficiru koji je, kročivši u hram, i videvši ono što je mogao da vidi – zaplakao, rekavši, kao za sebe: Zar smo dotle stigli? Osim njega niko nije plakao.

Gde da smestimo prošlost?

Čovek sklon kontinuiranom učenju duguje sebi toliko da svoje najraznovrsnije vežbe dopuni i vežbama svoje empatičke imaginacije. Smatram prvorazrednim pedagoškim zadatkom – širom Evrope – detaljno zamišljanje onog događaja, sve do poslednjih grčeva gušenja u gasnoj komori, koji se odigravao pre sedamdeset godina, u doba mog detinjstva. Posve je razumljivo to što današnji roditelji ne žele da zamisle svoje dete na tom putu, od železničke rampe do krematorijuma. Zašto bi i mučili sebe? Međutim, saosećanje, pogotovo saosećanje u patnjama drugih jeste takva duševna sposobnost bez koje – bez primene te sposobnosti – nema moralne inteligencije. A sad, zamislimo sebe u ulozi počinilaca: Obavili smo i ovaj posao, sredili smo i ove, tako da ovih više nema. Pa, onda, nazdravlje! Budući da su naučili, da su Jevreji krivi za sve njihove nesreće, sve nedaće, sad, kad ih više nema, mogu slobodno da budu srećni. Nije neobično to da je Hitler rekao ono što je rekao, već je čudno to što su trezveni ljudi stali iza tog bezumlja, tog ludila. Naknadno brisanje nekadašnjeg događaja potiče iz odbrane samopoštovanja. Odbijamo poverovati da su naši – naši sunarodnici, naši preci, Nemci, Mađari ili bilo koji drugi Evropljani, bili u stanju da učine takve stvari. Štaviše, ne branimo samo svoju nacionalnu zajednicu da bude obeležena žigom kolektivnog masovnog ubice, već štitimo i ljudsku rasu da je ne snađe takva sumnja, jer naprosto nije moguće da zdravorazumni, pismeni ljudi počine takva zla. Počinilac je hteo da veruje, da žrtva nije čovek, već neko inferiorno, tek čovekoliko biće. Žrtva je pak htela da veruje da počinilac nije čovek, već samo jedan bezdušni robot-ubica. Ubice, međutim, nisu bili od rođenja izopačeni, već su se izopačili – radeći. Kod kuće su bili očevi, sinovi, braća, prijatelji. A onda su otišli na posao i službeno radili ono što je bilo naloženo da se uradi, i popili koju čašicu posle dobro obavljenog posla. Imali su dobar osećaj, osećaj uspešnosti, zadovoljstva, isto kao mesar koji je toga dana obradio omanje krdo stoke dovedeno na klanje, ili kao lovac koji pedantno poređa na travu svoj plen.

Preuzeto sa sajta autonomija.info