Zar zbilja konačno? Ne baš sasvim – evo, stojim ovde ja, kao primer. Ali, pobiti dve trećine evropskih Jevreja ipak je ozbiljan učinak. Gledano iz ugla svetskog rata, Hitler je bio samo jedan histerični gubitnik, međutim, što se tiče njegovog sna o Jevrejima, mogli bismo ga proglasiti skoro pobednikom. Osim mene i mog brata od tetke, uspelo mu je da u gasu i ognju uništi sve moje školske drugove, zajedno s mojim sestrama od tetke. Ova okolnost možda objašnjava moja osećanja prema stvarnim počiniocima. A od moralista-prozivara okrećem glavu i, osvrnuvši se u prolazu, kažem: ni osveta, ni oproštaj. Počinioci moraju da žive zajedno s vlastitim osećanjem krivice. Dokle? Doživotno. Ubica do kraja života ostaje ubica. Sam je sebe prokleo. Kako god pokušava da zaboravi, da objasni, uzalud. To ostaje večno sa njim. Čitava naša biografija ostaje sa nama. Ne želim da ga iko, ni prstom da takne. To je njegova stvar. Razumem ja da su ljudi, uvrstivši u vrhove svojih moralnih načela radikalnu realizaciju anti-jevrejskih govora, smatrali da ne smeju pasti u greh čovečnosti, i da ne može biti milosti ni za tek rođene. Koliko god da izgledaju dragi, nisu dragi, nego su Jevreji. Ako mati nikako neće da se odvoji od bebe, mogu zajedno da idu u kupatilo, pod tuš, i potom mogu biti prenete u krematorijum. I sve je to rađeno vrlo trezveno, ravnodušno, banalno, kao nešto svakodnevno. Usled toga je u varošici, u kojoj sam proveo detinjstvo, uspostavljen evropski prosek: od ukupno dvanaest hiljada stanovnika, Jevreja je bilo hiljadu, ubijeno je šeststosedamdeset, vratilo se tristatrideset, a ovi su kasnije, u više etapa, sami otišli. Tako da danas nema više ni jednog.

Prenosimo dio teksta Mržnja u pripravnosti koji je objavljen na cijenjenome portalu Autonomija.info