Svi smo mi žrtve društva u kome živimo, bili toga svjesni ili ne. Htjeli to ili ne, društvom smo obilježeni. Društvo utječe na naš način života, razmišljanja, razgovore, prilike, probleme, sve, pa i umjetnost. A društvo u kome je živio Đorđe Balašević bilo je gotovo pa neopisivo. Kada se promatra društvo na zalasku neke epohe, društvo koje propada ne pod čizmama osvajača, već urušavajući se iznutra, to se točno kroz umjetnost osjeti. Đorđe Balašević bio je pjesnik upravo takvog društva.

Od prve pjesme 1977. godine do posljednje godine života, Balaševićev život obilježavalo je društveno propadanje, što se jasno osjeti po pjesmama. Njegovih prvih umjetničkih godina u društvu je vladao strah od smrti 80-godišnjeg doživotnog predsjednika Tita i strah od budućnosti poslije Tita. Kad je Tito umro, Balašević piše „Tri put sam video Tita maršala“ u kojoj smatra mirnu i uspješnu Jugoslaviju nastavkom Tita.

Taj „treći Tito“ umire u 1980-im, godinama krize, ekonomskog propadanja, beznađa, rasta mržnje. U takvim 1980-im Balašević piše „Samo da rata ne bude“. Ubrzo nakon takve pjesme, počinje rat i propada sve ono što je Balašević u svojim pjesmama podržavao. Gradovi u kojima je pjevao o ljubavi su pod opsadom i granatama.

Tokom 1990-ih, Balašević je opozicionar. Izbjegava služenje vojnog roka, piše pjesme protiv rata i Miloševića, podržava Zorana Đinđića i opoziciju. Nastaju „Čovek sa mesecom u očima“, „Krivi smo mi“, „Živeti slobodno“, „Sevdalinka“ i druge. U Srbiji opozicioni pokreti se bore protiv Miloševića, kakve takve veze u regiji se obnavljaju, Balašević je pjesnik ljubavi i pomirenja, njegovi koncerti okupljaju. Te 1990-te su bile očajne, ali su ipak bile neke godine nade da se normalan život može obnoviti.

Nakon njih, dolaze nove godine beznađa koje traju do danas. Regija opet tone u mržnju i podjele, a sve to posebno depresivno izgleda iz Srbije u kojoj jednog autokrata Miloševića zamjenjuje drugi, Vučić. Imao sam osjećaj kao da je Balašević digao ruke od svega. Osjeti se to po njegovoj posljednjoj političkoj pjesmi „Dno dna“, koju počinje stihovima u kojima ga mole da napiše nešto „i o ovima“:

Napiši, brate nešto i o Ovima
Znao si foru da se stih očeliči
Napiši nešto, makar sitnim slovima
Ne budi jaje, to na tebe ne liči;

U prvom stihu jako puno govori vezik „i“. Opet, još jedni, „i ovi“. Niz propalih lidera koji vode od katastrofe do katastrofe. Drugi stih je u prošlom vremenu - „Znao si“. Nekad si se borio, pisao. U trećem stihu opet je pozivanje da se napiše „nešto“, „makar sitnim slovima“; samo da se kaže i protiv ovih, bez želje za uspjehom u toj borbi, bez borbenosti kao u „Krivi smo mi“ ili „Živeti slobodno“. Apatija i predaja koja, kako sam Balašević kaže u četvrtom stihu, na njega ne liči. Pjesma je depresivna i defetistička, pomirena sa propašću svega onoga za što se Balašević tokom života politički borio. I sam priznaje poraz stihom „Izvedi neki trik za nas Preostale;“ nešto malo onih koji su opstali kroz teških 30 godina propadanja.

Ali bilo bi pogrešno svesti Balaševića samo na politiku. Kada se pogledaju sve njegove pjesme, dobije se osjećaj kao da ih je napisao tri: šaljivu, ljubavnu i političku. Uvijek i ponovo, na svakom albumu, pisao je te tri pjesme i gotovo uvijek su bile nezaboravne.

Da je živio u drugačijem društvu, Đorđe Balašević vjerojatno bi bio dječiji i ljubavni pjesnik, bez politike. Ovako, bio je ono što jeste - Đorđe Balašević, jedinstven pjesnik. Iza njega na sceni ostat će praznina jer Đorđe Balašević nema ni nastavljače. Za njima kao da nema ni potrebe jer je Balašević sve već rekao.

Dino Šakanović, Prometej.ba