Izvor: Novi list


Vijesti o oboljelima od ebole u Gvineji, Liberiji, Siera Leoneu i Nigeriji u zapadnoj civilizaciji učvrstile su predrasude o Africi kao o kontinentu egzotičnih bolesti. Prosječnom konzumentu medijskih sadržaja nudi se narativ koji zastrašuje i uvjerava da bi se opaka bolest sutra mogla proširiti i na druge kontinente pa u najgorem scenariju i desetkovati čovječanstvo. Afrika je tako još jednom postala »izvor pogubne opasnosti« i područje planeta kojeg je najbolje izbjegavati.


O Crnom kontinentu i medijskoj histeriji koja prati slučajeva oboljenja od ebole, o potrebama afričkih ljudi, tamošnjim prilikama i realnim mukama s kojima se stanovnici afričkih država susreću razgovarali smo s franjevcem Bosne Srebrene, misionarom Mirom Babićem, koji u afričkim misijama djeluje od 2005. godine. Fra Miro Babić trenutačno se nalazi u Keniji, državi koja se ne nalazi na spisku izvora epidemije ebole, gdje širi Riječ, pomaže lokalnom stanovništvu i vodi sirotište Mali dom. Miro Babić rođen je 1975. godine u Bugojnu, BiH, a za svećenika je zaređen u prosincu 2002. godine.

– Zaokružio sam desetljeće u Africi i ona je danas doista moj dom, a o domu koji volite unatoč svim problemima kroz koje prolazi možete ispričati samo lijepu priču. Nije se ona planirano dogodila, nisam čak niti poželio Afriku kada mi se pred kraj studija bogoslovije javila želja da postanem misionar. Više me je privlačila Južna Amerika i divljina Amazone, ali nadređeni iz provincije poslali su me u Afriku gdje su bile najveće potrebe. Moje misionarstvo je doista izraslo iz jedne mlade pustolovne duše i želje za otkrivanjem novog, hoda po nesigurnom tlu. Ne pošalju vas u misije grlom u jagode, svi mi misionari prođemo zajedničku šestomjesečnu obuku, učenje jezika i pripreme na situacije koje će nas dočekati. Ali kad dođeš u Afriku, sve ono što si mislio da znaš i da si spreman okrene se naglavačke i onda polako afričkim ritmom kreneš graditi svoj put i poslanje u Africi. Uvijek rado spomenem, kada sam došao u Istočnu Afriku saznao sam da moje ime Miro na lokalnom plemenskom jeziku znači crni čovjek, tj. čovjek iz Afrike. Eto, ja sam doista u Africi svoj na svome. Možda se vama čini da se Afrika nije pomaknula od praznog tanjura izgladnjelog djeteta koje čeka šaku riže, ali ljudi u Africi doista žele živjeti puninom života, stvarati i obrazovati se. Problem je što su njihove polazišne točke toliko puno iza naših mogućnosti da bez pružene ruke jednostavno nemaju šansu. Nisu manje vrijedni niti manje sposobni, ali jednostavno sami nemaju priliku, kaže fra Miro Babić.


Drvene crkve


Franjevci su Afrikancima ruku pružili gradeći crkve, podižući djecu bez roditelja, obrazujući njih i njihove vršnjake, organizirajući zdravstvenu njegu bolesnima. U zemljama, odnosno na kontinentima gdje je pomoć potrebna ne pomažu, dakako, samo franjevci. U misijama diljem svijeta trenutačno se nalazi osamdesetak misionara i misionarki iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Najviše ih je u Africi i Južnoj Americi. Fra Miro Babić objašnjava kako izgleda njegova misija i kakve sve aktivnosti u njoj provodi.
– Naša misija obuhvaća 50 kilometara nepristupačnog područja bez pravih puteva. Tu smo u 16 sela izgradili crkve, mahom su to drvene afričke crkve koje poskakuju od snažnih udaranja bubnjeva i plesova za vrijeme nedjeljnog misnog slavlja. Pored svećeničkih obaveza u misiji sam se najviše posvetio obrazovanju mladih, odgoju siročadi i napuštene djece te organiziranju zdravstvene njege. Vodim srednju školu Sv. Franjo za siromašnu djecu ovoga kraja. Prvi misionari franjevci koji su 90-ih godina stigli na ovo područje započeli su obrazovanje djece. Osnovna škola u Keniji je relativno dobro uspostavljena, ne govorim o uvjetima u kojima djeca uče, nego o tome da su škole ipak stigle gotovo u svako selo pa djeca imaju priliku steći osnovnu pismenost, ali problem je što tu priča staje, a petnaestgodišnjaci sa završenom osnovnom školom su još uvijek na početku i bez daljnjeg obrazovanja šanse za bolji život nestaju. Zato mi franjevci misionari vodimo srednju školu u kojoj je trenutno 250 najsiromašnije djece ovoga kraja, a mogli bismo ih primiti još toliko da se u pola učionica nisu urušili krovovi, nemamo tekuću vodu niti riješene mokre čvorove. Ali djeci omogućavamo dnevni obrok i dobro obrazovanje. Imamo veliki nedostatak udžbenika, cilj nam je da jednu knjigu dijele tri đaka, zaključuje misionar.


miro babic


Zdravstvene nejednakosti


Kad smo otvorili temu epidemije ebole, fra Miro je odmah naveo dvije stvari koje se u medijskim izvještajima plasiranim na zapadu rijetko navode. Kenija, podsjećamo, nije u skupini zemalja koje se spominju u kontekstu epidemije pa u ovoj zemlji možete naći samo odjeke medijske histerije na ovu temu.


– Za početak, ebola nije nova bolest. Ona je prisutna već 40 godina. I nije potpuno smrtonosna – nažalost za većinu oboljelih u Africi jest jer je neliječena i jer je njihov imunosustav zbog iznimno loših uvjeta života daleko labaviji i podložniji bolestima. Tragedija širenja ebole u Africi je u nedostatku uvjeta za liječenje, medicinsko osoblje nije obučeno i nema nikakvu opremu. Nema izoliranih soba za bolesnike, nego je u jednoj sobi po 100 kreveta. Nerijetko u jednom krevetu leže dva bolesnika. Jasno je da se ebola, koja se inače ne širi zrakom nego isključivo prisnim kontaktom s oboljelom osobom te putem tjelesnih tekućina, u takvim uvjetima može proširiti. Kenija je od Zapadne Afrike gdje se pojavila ebola udaljena gotovo jednako kao i od Hrvatske i ne spadamo u zemlje s rizikom širenja epidemije. Koliko uspijem čuti iz ovdašnjih medija, prenosi se informacija kako prepoznati simptome, informira nas sugovornik.


Zatim dolazimo do srži problema; o priči koja je ostala neispričana pri izvještajima o prijevozu zapadnjaka zaraženih ebolom na liječenje u njihove domicilne države. Liječenje ebole, naime, može biti efikasno, ali uglavnom onda kad se liječite u bogatijim zemljama. Ako ste imali tu nesreću da ste Afrikanac zaražen u Africi, po svemu sudeći ćete umrijeti. Fra Miro Babić objašnjava o čemu se tu radi.


– Pandemija priče o eboli buknula je kada je obolio prvi Amerikanac. Ne zato što postoji realna prijetnja da će se bolest raširiti u Americi nego su svjetski farmaceutski lobiji dobili novu priliku za zaradu koju dosad nisu imali jer je bolest bila isključivo lokalizirana u siromašnom svijetu. No mediji uvijek pribjegavaju senzacionalističkom prenošenju poruke straha ignorirajući velike zdravstvene nejednakosti između Afrike i bogatog dijela svijeta. Podlijeganje bilo kojoj bolesti ovisi o svjetskoj lokaciji u kojoj živite. Ne zaboravite da Hrvatska, bez obzira na aktualne probleme koji vas muče ipak pripada onoj razvijenoj, bogatoj polovici. Reći ću to ovako – vjerojatnost da obolite i umrete od ebole u zemljama zapadnog svijeta slična je onoj da dobijete glavni zgoditak na lotu. Siguran sam da će ebola poput epidemija SARS-a i ptičje gripe, u zapadnom svijetu biti zaboravljena već kroz par tjedana. A sve će završiti time što će Africi opet biti jače zatvorena vrata, upozorava na žalosnu istinu misionar.


*Dio intervjua iz Novog lista. Razgoravao: Ladislav Tomičić

___________________________________

**Eventualnu pomoć za udrugu Mali dom koju je fra Miro osnovao možete uplatiti na slijedeće račune: 


Afrički devizni (EURO) račun fra Mire Babića: BENEFICIARY Name: MIROSLAV BABIC Address: P.O.BOX 111, SUBUKIA-KENYA Registred office: NAKURU BRANCH, Country: KENYA, Account/IBAN of the Beneficiary: 22120026545200 BENEFICIARY'S BANK BIC (SWIFT address): KCOOKENA Bank's name: COOPERATIVE BANK Bank's address: P.O.BOX 2982, NAKURU (20100) KENYA Bank's registred office: NAKURU BRANCH CODE 11006 Bank's country: KENYA

Uplate se također mogu izvršiti i na devizni račun udruge Put dobrote: Name of the payee: Humanitarian Organisation "The Way of Kindness", Medarska 56 B, HR-10000 Zagreb, CROATIA Account number of the payee (IBAN): HR51 2340 0091 1105 3921 6 SWIFT code: PBZGHR2X Credit authorization number: HR18 3000 Payment description: Donation for humanitarian aid

____________________________