Moram priznati da mog bivšeg sugrađanina – već više od dvije i po decenije ne živim u Konjicu – dr. Seada Buturovića, popularnog Seju, nisam lično baš dobro poznavao. Jeste, pozdravljali na ulici, upitali za zdravlje, i to je bilo to. Jedino vrijeme kad smo imali češće, i nešto prisnije kontakte, bilo je ono burno doba početkom devedesetih, prije prvih višestranačkih izbora. Tad smo se obojica “upregli u kola” reformista Ante Markovića, u krhkoj i, odavno se pokazalo, dozlaboga naivnoj nadi da naš mali svijet ličnim, pojedinačnim djelovanjem možemo spasiti od nadolazeće katastrofe. Na nivou opštine je napravljen neki savez, lijeva koalicija. Ja sam u njega ušao kao član UJDI-ja a on, ako se ne varam, Markovićevih reformista.

Sa sastanaka u prostorijama Mjesne zajednice na Plehi ga pamtim kao žustrog, vatrenog govornika koji je bez uvijanja upozoravao na pošasti nacionalizma i šovinizma koje je donosio duh rata i itekako se osjećala nad cijelom Bosnom i Hercegovinom.

No, kao što znamo, sve je bilo uzalud. Naša koalicija u gradu i nije tako loše prošla, ali su sela, kao i drugdje u BiH, premoćno uzeli “svojari”.

Od tada smo se na ulici srdačnije, ali malo tužno pozdravljali. Kao da je u obojici, i bez lične krivice, ostao gorak okus srama.

Džaba smo krečili.

No, pravu veličinu doktora Seje Buturovića upoznao sam tek u ratnom Konjicu. I to, na moju (ludu) sreću, ne kao njegov pacijent – mada sam stotinama puta prolazio s kraja na kraj grada, 24/7 izloženog paljbi metaka i granata – nego već vrlo brzo nakon prvih sukoba u kojima je bilo ranjenih i poginulih. Već tada sam, naime, čuo nevjerovatne priče o mom poznaniku, čovjeku u bijelom mantilu. Taj je već od prvog dana u najprimitivnijim uslovima – često bez struje i najneophodnijih medicinskih pomagala – izvodio i po nekoliko komplikovanih operacija dnevno. Buturović je danima i mjesecima živio, jeo i spavao na radnom mjestu - u bolnici, ne znajući za odmor i opuštanje. I pritom nikad, ali stvarno nikad, nije obraćao pažnju na ime i prezime pacijenta.

A to u ono vrijeme, na žalost, nije uvijek i svugdje bilo tako.

U to sam se i sam uvjerio kad je šrapnelskim “rikošetom” od granate kojom je pogođena kuća mojih Bjelića u Suhome dolu ranjena naša komšinica Sandra Aleksić, tada djevojčica od, ako ne griješim, šest-sedam godina. Čuvari iz sportske dvorane su je, uz pomoć zatvorenika, pod kišom granata nekako donijeli do auta, Sandra je odvežena u bolnicu i doktor Buturović ju je brzo i uspješno operisao.

Dijete je spašeno. Sad je to odrasla, zrela žena i živi negdje u Srbiji.

To je samo jedna od mnogih priča o dobrim “čudima” dr. Seada Buturovića. Spasio je on tako mnoge i mnoge živote i činio i druge lijepe stvari.

Tako, puno godina poslije rata, pravu senzaciju je izazvao odlaskom u Bradinu, na parastos Srbima mučki pobijenim prilikom “oslobađanja” tog sela od strane jedinica Armije BiH. Tamo je otišao sa sinom da, kaže, “podijeli tugu i bol sa starim komšijama”.

Možda to, poznavajući humanost doktora Buturovića, i ne bi bilo čudo da četnici ranih devedesetih nisu na zvjerski način likvidirali dvije nevine žene, njegovu majku (Hasnija) i sestru (Vasvija), koje je rat zatekao na području Boračkog jezera. O detaljima zločina kruže razne priče, sve jedna gora od druge. Ja ih ovdje neću navoditi. Sve je, manje-više, poznato. Neka se time bave oni koji su zaduženi za pravo i pravdu. Zvijer je zvijer, pa hodala na dvije, ili na četiri noge. A čovjek… Veličinu Sejinog odlaska na Bradinu naprosto je nemoguće iskazati riječima.

Ja ne znam bih li mogao učiniti tako nešto veliko. A vi?

Neću, velim, o detaljima strašnog zločina nad Hasnijom i Vasvijom. Počivale u miru. Ali ipak imam nešto da dodam toj pretužnoj priči.

U jesen 1993. sam, kao član lokalnog odjela Crvenog krsta Konjic bio u delegaciji Armije BiH koja je išla na pregovore sa Srbima. Pregovori su obavljeni u Bijeloj, u jednoj nezavršenoj kući, na tzv. “ničijoj zemlji”.

Jedna od glavnih tema tih pregovora bio je prevoz tijela dvaju žena, Bošnjakinja, ubijenih na teritoriji pod kontrolom srpskih snaga.

Pogađate, bila su to tijela majke i sestre doktora Seada. Nedugo nakon povratka s tih pregovora – tijela žrtava su s nama povežena u Konjic – umoran i zgađen ljudskim zlom, napisao sam jednu dužu protestnu pjesmu. Naprosto se kao sama od sebe “izlila” iz moje utrobe. Poslije je ista objavljena u Sarajevu i Beogradu, u mom antiratnom dnevniku “Lijepo gore klasici marksizma”. Neka ona, kao i cijeli ovaj tekst, bude posvećena velikom čovjeku, ljudini Seadu Seji Buturoviću koji ni u mom, kao ni u mnogo, mnogo slučajeva, sigurno nije “džaba krečio”:

P r a z n i č n a p j e s m a

Homeru, prvom sekretaru Aresove ambasade


O, slijepi bože, vaskrsatelju voštanih figurica Prošlosti,

u ime Aresa,

bogbogova,

bojim se za san pljačkaša koji noću,

s čarapom na glavi,

s glavom među nogama,

upadaju u znojem i krvlju opervaženu

tuđost.

Plašim se za njihovu smionost, za njihov nestrah

dok žustro, krvnički,

preturaju

tuđe stvari.

Plašim se za mesare,

čije su oči šipci preklanih udova,

iščupanih grkljana, kadikad dječijih

(KATKAD I DJEČIJIH),

zaborava u ime zastave,

trube,

gomile značaka.

Bojim se Madžarevog amaneta,

neusahlog,

nad ovom bolnom,

nad bônom,

nad mojom Bosnom.

Strah me je za Miševe, za Pihtije, za Suncokrete,

izvučene iz partijskih odijela sa crvenim reverima.

Ako izbjegnu Srp, Scilu,

na čéki,

iza rope,

čeka ih Čekić,

još jedna velika značka.

Plašim se za njihov nesan,

njihove oznojene dlanove,

usahla tijela i meke stolice.

U ime Aresa,

svevidećeg,

plašim se za kišu, čije prozirne igle nemaju gdje da padnu

(osim na krv,

osim na dim,

osim na trulu trulovinu).

Za snijeg, obogaćen kerozinom,

srebrnih nebeskih lađa koje nas strašno čuvaju.

Za sunce, mìše uplašeno,

strijelca što pri prvom pucnju

panično zatvara oči.

Za bekrajnu noć,

prožetu blijescima,

za crvene megalitre,

za tvrde, tvrde ratnike,

za moju bivšu zemlju na šestoj strani svijeta,

strah me je.

Autor: Goran Sarić, Prometej.ba