Drugi život Doktora Housea

Radi se o tome da je gospodin Laurie smatrao da je upravo koncert u Državnom Kremljskom dvorcu ''pravi izazov za muzičara''. Danas ćemo vidjeti kako će se Hugh Laurie snaći s takvim izazovom. A dotad pogledajmo što je Doktor House imao za reći prije svojeg koncerta u Moskvi!    

Izlazak već drugog albuma znači da vam je sad sviranje zanimljivije od glume?

Hugh Laurie: Mislim da muzika i film nisu toliko različiti kao što mi se isprva činilo. I u jednoj i drugoj vrsti umjetnosti zapravo surađuješ s velikom masom ljudi i pokušavaš prenijeti priče koje će dodirnuti slušatelja, odnosno gledatelja. Smatram da se dosta tog u muzici nalazi u dobroj glumi i da se dosta tog u glumi nalazi u muzici. Barem ja želim da je takav slučaj kod mene.

U albumu prvijencu Let Them Talk poslužili ste se glumom, ispričavši u knjižici albuma intrigantnu priču o životu jednog bluzera s početka 20. stoljeća i pobudivši zanimanje kod slušatelja ispovjednim tonom i spomenutim imenima u priči... A možete li reći kako se to zapravo sve dogodilo?  

Hugh Laurie: Kod mene je bilo sve jednostavnije: kad sam imamo osam ili devet godina, slušao sam pjesme na radiju. I kao da me grom udario: zahvaljujući tim stihovima i muzici, odmah sam shvatio da sve ovo što se s nama događa više se nikad neće ponoviti! I bio sam jako tužan. Želio bih reći da možda svojim bluzom upravo pokušavam vratiti nešto prekrasno i lijepo što se nekad dogodilo u životu...

Jeste li imali neki poseban način na koji ste se pripremali za novu karijeru bluz pjevača? Jeste li, recimo, uzimali satove klavira? A možda ste znali da će te i bez te pripreme uspjeti u svojoj nakani?

Hugh Laurie: Dosta sviram na klaviru prije samog koncerta. No ne mogu reći da mi to predstavlja neki problem, da to percipiram kao nekakav posao. Sviđa mi se jednostavno sjediti za instrumentom te podijeliti s drugima svoje neugodne priče i nova otkrića u životu. Klavir je jedan od mojih najboljih prijatelja!

Drugi album Didn't It Rain jako se razlikuje od prvijenca na kojem se osjetio zvuk njuorleanskog bluza. Sad ste više, pak, pod utjecajem staromodnog argetinskog tanga (Kiss of Fire) i engleske balade (Changes). Jeste li proširili vaš ukus u glazbi ili vas je publika nagovorila na takav iskorak?

Hugh Laurie: Najveća razlika je ta što se na albumu pojavljuje ženski vokal. Želio sam da je taj album više romantičan, da je više posvećen temama odnosa između muškarca i žene. I tu je bitnu ulogu odigrao tango, ipak je to muzika u kojoj se osjeća zavođenje i strast. A postoji li ljubav bez toga?   

Neki tvrde da je bluz samo muška muzika, odnosno da ga žene ne razumiju?

Hugh Laurie: Nipošto se ne bih složio! Pa najveće zvijezde ranog jazza s početka 20. stoljeća su žene: Bessie Smith, Ma Rainey i druge. Muškarci su tad mogli jedino svirati gitaru (:-D). Blues je tamo gdje postoje gubitci, a čovjek pokušava naći izlaz iz neuspjeha. Gitare, kao čovjekovi vjerni prijatelji, uvijek pomognu u tim situacijama...

Je li vam ostalo u sjećanju nešto od prošlogodišnjeg posjeta u Rusiju: atmosfera, koncert, grad, netko od vaših obožavatelja?

Hugh Laurie: Naravno, sjećam se da su mi poklonili nevjerojatan broj buketa. A pritom su mnoge žene i djevojke naprosto bile očaravajuće! Iskreno govoreći, osjećao sam se pomalo nelagodno: obično im ja poklanjam cvijeće. Uglavnom, svidjelo mi se jako u Rusiji. A dogodilo se i to da sam jako zavolio rusku votku!

Zar nam detalje nećete otkriti? No dobro, onda ćemo vas ovako upitati: imate li već i prijatelje u Rusiji?

Hugh Laurie: Zasad još nemam. No jako bih se želio upoznati s vašim glumcima i muzičarima, volio bih što više saznati o ruskoj umjetnosti. Ona je zasigurno jako bogata!

Preuzeto s ruskivjesnik.com