"Armensko pitanje": Od genocida do mnemocida

Borba za pamćenje genocida nad Jermenima traje i danas. Za razliku od holokausta, kod kog su prošle godine i decenije dok istina o pokolju evropskih Jevreja nije stigla do svetske javnosti, kod ageta, kako Jermeni zovu katastrofu svog uništavanja, od samog početka nije bilo ničeg nejasnog, nije bilo zataškavanja ni nagađanja. Doduše, 1915. još nije postojao Lemkinov pravni termin „genocid“, ali za ono što se tada događalo bilo je dovoljno svedoka, i oni su to opisali jasnim rečima. Svi su sve jasno mogli da vide, i tek je istorija spuštala veo za velom na čitav događaj i od istorijske istine načinila predmet političkog spora.

Kad se Prvi svetski rat završio, sile Antante izričito su osudile zločine nad Jermenima i zatražile da se isplati odšteta. „Plava knjiga“ koju je sačinila britanska vlada sadržala je 149 dokumenata i u ukupno 15 poglavlja dokazala da je iza masakara stajao „krajnje sistematičan plan“. Taj zvanični izveštaj osnov je za kasniju definiciju zločina genocida i za njegovu pravnu analizu. Međutim, jasna pravna svest postojala je i među Turcima tadašnjeg Osmanskog carstva. Mnogi su osuđivali ono što su videli, a bilo je i ovakvih spontanih reakcija: „Da me neko uhvati, protera iz mog sela i potom proda sve što je moje – to nikako ne može biti pravo. To ne smeju dopustiti ni razum ni osmanski zakon.“ [1]

Međutim, situacija se radikalno promenila posle Prvog svetskog rata, kad su potpisani mirovni ugovori i kad je 1923. godine osnovana Republika Turska. Osnivanje nove države donelo je i promenu u identitetu, jer je nova turska država htela da se distancira ne samo od Osmanskog carstva, nego i od mladoturskog Odbora ujedinjenja i napretka, koji je izdao naređenje za početak pokolja nad Jermenima i koji ga je i sproveo. S osnivanjem nove države stvorena je tabula rasa: prekinuta je veza s onim što je prethodilo zločinu, a sećanje na njega je izbrisano. Nova turska republika odbacila je odgovornost za zločin, ali je znatno profitirala od njega. Ono što je 1915. otpočeto s pokoljem Jermena nastavljeno je i potvrđeno posle 1923. konfiskovanjem svega što je bilo u vlasništvu Jermena. Tako je mesto počinilaca ostalo prazno. Fikcija istorijskog nultog časa efikasno je uklonila nezgodnu i neupotrebljivu istoriju koja se tako teško mogla integrisati u novu sliku. Nije izolovan, proganjan i ubijan samo narod, nego i sećanje na njega. Hitler je bio veoma impresioniran ovim uzorom genocidne politike. Neposredno pred napad na Poljsku septembra 1939. Hitler je govorio o nemilosrdnom likvidiranju stanovništva Poljske: „Nemilosrdno poput Džingis-Kana moramo likvidirati žene, decu, starce poljske rase.“ A da bi još podvukao tu odluku, dodao je samouvereno i cinično: „Ko danas još govori o pokolju Jermena?“ [2]

No, kako ipak nije lako otresti se povesti za koju ima toliko svedoka i koja je ostavila tako dubok trag u kolektivnom pamćenju žrtava, moralo se pribeći poricanju. To se možda najbolje vidi i po datumima za zvaničnu komemoraciju. U Turskoj je 2015. godine, što se više bližio 24. april, atmosfera bivala sve napetija: kako se odbraniti od podsećanja na genocid nad Jermenima i komemoracija koje se održavaju po celom svetu? Turska politika iskoristila je to što su se podudarila dva važna istorijska datuma, početak genocida nad Jermenima 24. aprila 1915. i pobeda na Dardanelima 25. aprila 1915, kada je Turska savladala sile Antante i njihove kolonijalne trupe iz Australije i Novog Zelanda (ANZAC). Podsećanje na 24. april 1915. jednostavno se moglo eskivirati tako što se podsećanje na 25. april 1915. premestilo na 24. april. Time je na mesto istorije počinilaca zločina došla istorija pobednika. Nekadašnji neprijatelji s Galipolja odavno su se pomirili, pobednici i gubitnici sklopili su savez i na planu sećanja: za rodbinu pripadnika ANZAC-ovih jedinica Turska je čuvar njihovog nacionalnog spomen-obeležja, mesta na kom je ANZAC pretrpeo tako teške gubitke. Kontrast između 24. aprila 1915. i 25. aprila 1915. teško da bi mogao biti drastičniji. Pobedom nad jedinicama ANZAC-a trebalo je prekriti, a time i izbrisati patnju Jermena. Bio je to frontalni napad na sećanje: posle genocida došao je mnemocid.

U Turskoj je poricanje genocida nad Jermenima i danas pitanje državnog rezona i ugrađeno je u četiri stuba države: politiku, pravni sistem (odredba o vređanju turskog identiteta), obrazovni sistem (država kontroliše udžbenike istorije) i vojsku. Ipak, postoji i jedan važan izuzetak, a to je civilno društvo. U njemu se rađaju sve veće interesovanje za sopstvenu tabuizovanu istoriju i sve veća empatija. Navešću nekoliko primera. Od 2009. godine naovamo, 28.000 turskih državljana je u okviru jedne kampanje na internetu učinilo ono što prvi čovek njihove zemlje uporno odbija: izvinili su se za „veliku katastrofu“. [3] Početkom veka na scenu je iznenadno stupila još jedna grupa preživelih svedoka, koja se i sama tek kasno suočila sa svojim identitetom „žrtve“ pokolja i svoja sećanja prenela generaciji unuka. Iz „marševa smrti“ su, naime, tu i tamo izdvajane devojčice i odvođene u turske porodice. Prinuđene da pređu u drugu veru, one su brzo gubile kontakt sa svojim nekadašnjim identitetom i odrastale su u svetu u kom ih ništa više nije podsećalo na nekadašnji život i kolektivnu patnju. Za sačuvan život platile su zaboravljanjem i ćutanjem. Okvir u kom su uspele da povrate sećanja nije bila jermenska nacija niti jermenska zajednica u dijaspori, već su to bile porodice ukorenjene u turskom društvu. Te veoma lične erupcije sećanja u turskim porodicama podrile su jasno definisane kategorije i strogo čuvane granice koje su tako dugo išle naruku uklanjanju povesti. Važnu ulogu odigrali su i književnost i film. U impresivnoj knjizi Moja baka Fetije Četin ispričala je priču svoje bake Jermenke i izazvala veliko uzbuđenje i potresenost u turskom društvu. [4]

Politika i dalje podiže zaštitni ideološki zid oko zemlje ne bi li sprečila dotok informacija, zastrašila ljude i onemogućila komunikaciju, ali u srcu turskog društva odavno se već vodi intenzivna i emotivna rasprava o istoriji te zemlje – rasprava koju prate i naraštaji koji dolaze.


Autorica: Aleida Assmann. Iz njezine knjige: „Oblici zaborava“, sa nemačkog prevela Aleksandra Bajazetov, Biblioteka XX vek, oktobar 2018.

Prenosimo sa portala Peščanik.

______________

[1] Tigran Sarukhanyan, „Die Frage der materiellen Verantwort-lichkeit für den Genozid an den Armeniern und Großbritannien (1915–1924)“, u: Tessa Hofmann (Hg.), Verfolgung, Vertreibung und Vernichtung der Christen im Osmanischen Reich, 1912-1922, Münster: Lit Verlag, 2004, str. 79-91, str. 80.

[2] Ovo je rečenica iz jednog tajnog, i uprkos zabrani ipak pribeleženog Hitlerovog govora, održanog 22. avgusta 1939. prilikom sastanka vrhovnih komandanata na Oberzalcbergu, u Hitlerovoj rezidenciji.

[3] „Savest mi ne dopušta da ostanem ravnodušan/ravnodušna prema poricanju velike katastrofe koja je zadesila Jermene u Osmanskom carstvu. Gnušam se te nepravde, izvinjavam se mojoj jermenskoj braći i sestrama i saučestvujem u njihovim osećanjima i bolu“, glasi taj tekst. U tom trenutku potpisnici ove deklaracije još nisu bili izloženi krivičnom gonjenju na osnovu člana 301, kojim se kaljanje turske časti proglašava kažnjivim. „U ovom slučaju državni tužilac u Ankari procenio je da je pravo na drugačije mišljenje garantovano slobodom izražavanja, kakva postoji u svakom demokratskom društvu. Turski Generalštab kritikovao je ovu kampanju kao licemernu i sramnu. I šef vlade Redžep Tajip Erdogan odbacio je inicijativu: ‘Nisam počinio nikakav zločin, za šta da se izvinjavam?’ rekao je“ (Die Welt, 27. 1. 2009. (DPA/AFP)). Uporedi članak Ayse Hur, „’Ich entschuldige mich für eine Nicht-Entschuldigung’ – Vergangenheitsbewältigung 2009, 2015“.

[4] Sibylle Thelen, Die Armenierfrage in der Türkei, Berlin: Klaus Wagenbach 2010, str. 66–68. U autobiografiji Black Dog of Fate iz 1997. godine, prevedenoj i na nemački, Piter Balakijan priča o svom putovanju u istoriju genocida nad Jermenima, koju počinje sugestivnim sećanjem na baku.



Osporavani genocid

Netrpeljivost između Armenaca i osmanske vlade započela je nakon ispoljavanja želje Armenaca za autonomijom, koja se probudila u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća. Pomoć u ostvarenju autonomije u oslabljenom Osmanskom Carstvu armenske političke vođe tražili su u Rusiji. Ta nastojanja s kraja 19. stoljeća Armenci će platiti krvavim masakrima.

Ipak, sudbina Armenaca u istočnoj Anadoliji (i ostalim dijelovima Turske), bila je zapečaćena 1913. kada su državnim udarom na vlast došli vođe Komiteta za jedinstvo i napredak, paše Enver, Džemal i Talaat. „Želja im je bila pod svaku cijenu održati Osmansko Carstvo, a svako stremljenje prema autonomiji smatrali su izdajom. Vjerovali su u nadmoć Turaka nad ostalim narodima i željeli su stvoriti čistu tursko-muslimansku državu – ako je potrebno i pomoću nasilja“ (F. Otto i T. Voelker).

Genocid se dogodio u sjeni Prvog svjetskog rata koji je vlastima poslužio kao idealan okvir za „rješenje nacionalnog pitanja Armenaca“, jer su na takve odluke turske vladajuće elite bez protivljenja gledali saveznici, posebno Njemačka. Kao neposredan povod za sustavnu likvidaciju i progon Armenaca, vlastima je poslužio poraz njihove vojske od Rusa na Kavkazu. Taj je poraz ponovno probudio nadu kod dijela Armenaca za uspostavljanje autonomije, te su u travnju 1915. digli pobunu u gradu Vani, očekujući proboj Rusa. Iako je pobuna bila ograničena samo na ovaj grad, ona je dodatno potakla tursko političko vodstvo da odlučno krene provoditi plan istrjebljenja Armenaca, kako bi se stvorio prostor na koje će živjeti „čisto“ tursko stanovništvo.

Kao početak genocida službeno se uzima 24/25. travnja 1915. kada je u Istanbulu uhićeno 235 vodećih ljudi armenske zajednice. Kasnije su svi pobijeni. Planskom uništenju Armenaca od 1915-1917. prethodile su opsežne pripreme 1914. godine.

Kako navodi turski povjesničar Taner Akçam, Komitet za jedinstvo i napredak želio je „očistiti“ Anadoliju od kršćanskih grupa stanovništva. S tom je svrhom Komitet 2. kolovoza održao sastanak „na kojem je donesen opsežan zaključak koji je u najskorijoj budućnosti trebalo sprovesti“. Osnovni zaključak Komiteta je da se pristupi osnivanju 'Specijalne organizacije', koja će, između ostaloga, biti aktivna u istočnoj Anadoliji. Kako navodi Akçam, vlada je pomogla stvaranje oružanih odreda u istočnoj Anadoliji koji su bili sastavljeni od kurdskih plemena, zatvorenika te izbjeglica s Balkana i Kavkaza. Odredi su formirani kako bi „poštedili“ regularnu vojsku od provođenja genocida te kako bi vlada prikrila svoj genocidni plan, iako Akçam donosi brojne dokaze o upletenosti vlade i vojske. Vlada je ustvari sustavno i temeljito razradila genocidni plan i stvorila mehanizme kako ga realizirati. Kao središnju figuru u osmišljavanju i provođenju genocida, Akçam navodi Talaat-pašu, koji je bio Ministar unutrašnjih poslova. Neke od Talaatovih naredbi u prefekturi Aleppo:

Daje se na znanje, da je Vlada po naređenju Komiteta odlučila potpuno iskorijeniti sve Armence koji se nalaze u Turskoj. Oni koji se ovom naređenju ili odluci suprotstave, izgubit će svoje državljanstvo. Ne obazirući se na žene, djecu i bolesne te bez osjećaja i grižnje savjesti treba skončati njihov život, ma koliko sredstva istrebljenja bila tragična. (15. rujna 1915.)

Neupadljivo istrijebite svakog Armenca u istočnim pokrajinama, kojeg biste našli u svojoj oblasti. (23. studenoga 1915.)

Genocidnom planu se od proljeća 1915. pristupilo kroz masovna ubojstva i deportacije. O tome Akçam piše: „U pravilu muško se stanovništvo područja 'odstranjivalo' već prije početka deportacije. Gdje se to nije događalo muškarce se ili na početku marša kao prve na putu odvajalo od žena i djece i strijeljalo ih ili ih se na druge načine ubijalo.“ Deportacija je vršena iz svih krajeva Turske a odrednica je bila grad Aleppo u Siriji. „Oni koji su tamo došli živi, skupljeni su u sabirne logore, da bi odatle bili dalje razašiljani. Preživjeti ovaj logor smrti graničilo je s čudom.“

Iz broja stradalih prilikom deportacija može se naslutiti kroz kakve su strahote žrtve prolazile. Čak su pješice deportirani u Aleppo u skupinama od po 10.000 ljudi. Židovski pjesnik F. Werfel ove je marševe smrti nazvao „putujućim koncentracijskim logorima“. Zapisana su neka jeziva svjedočanstva preživjelih.

Onaj tko je zastao bio je smjesta strijeljan. Tjerali su nas kroz puste krajeve, kroz pustinje i po planinskim stazama, kako se ne bismo približavali gradovima gdje bismo mogli dobiti vodu i hranu. Noću smo bili mokri od rose, a danju nas je pržilo sunce. Sjećam se da smo hodali i hodali. (Preživjeli)

Najljepše među starijim djevojčicama zaključavane su u kuće – za iživljavanje članova bande koja je po svoj prilici ovdje imala vlast u svojim rukama. Jedan ovdašnji član komiteta za jedinstvo i napredak u kući u gradskom središtu drži zatočeno deset najljepših djevojaka kako bi se on i njegovi prijatelji na njima mogli zadovoljavati. (Oscar D. Heizer, američki konzul u Trabzonu, 28. 7. 1915.)

Kad su izgnanici stigli, povorka se zaustavila ispred zgrade vlade. Svi su dječaci i djevojčice odvojeni od majki i uvedeni unutra; nakon toga povorka je natjerana na nastavak putovanja. Zatim je u okolnim selima razglašeno da svatko može doći i odabrati si dijete. (Zavem Der Yeghiayan, armenski patrijarh istanbulski, 15. 6. 1915.)

Ljudi kolju i jedu pse lutalice. Nedavno su zaklali čovjeka na samrti i pojeli ga, kako mi je ispričao jedan očevidac. Jedna si je žena odrezala kosu i prodala je za kruh. Drugu sam ženu vidjela kako je pojela životinjsku krv skorenu na cesti. Dosad su se svi prehranjivali travom, ali sada se i ona sasušila. Prošlog tjedna došli smo u kuću čiji ukućani već tri dana nisu ništa jeli. Žena je na rukama držala malo dijete i pokušala ga nahraniti mrvicom kruha, ali dijete je bilo na izdisaju, zahroptalo je i umrlo joj na rukama. (Araxia Djibedjian, armenska suradnica njemačke misije u Der Zoru, 22. 6. 1916.)

Budući da su mnoga mala djeca još uvijek bila na životu i tumarala oko svojih mrtvih roditelja, poslani su çeten /odredi smrti sastavljeni od zatvorenika koji su radi toga oslobođeni i Kurda/, kako bi ih opkolili i pobili. Pohvatali su tisuće djece i doveli ih na obalu Eufrata, gdje su im razbijali glave od stijene držeći ih za noge. (Grčki očevidac)

Prema zaključcima Otta i Voelkera, deportirano je preko 1,2 milijuna Armenaca. Na marševima smrti umrlo ih je preko 700.000; još oko 300.000 izgubilo je život u logorima. Zaključuju da neki povjesničari spominju znatno veći broj žrtava. Već spominjani Akçam se ne usuđuje donijeti vlastiti zaključak o broju žrtava. Na osnovu ukupnog broja živućih Armenaca u Osmanskom Carstvu: prema Armenskom patrijarhatu 2,1 milijuna i prema turskim izvorima 1,3 milijuna, smatra da je broj žrtava između 600.000 i 1,5 milijuna.

Nakon što je Turska zajedno sa saveznicima poražena u Prvom svjetskom ratu, bila je 1919. prisiljena od strane Francuske i Engleske da organizira sudski proces za utvrđivanje i kažnjavanje zločinaca. U preambuli optužnice rečeno je kako se radilo o „istrjebljenju jednog cijelog naroda koji je predstavljao jednu jasnu državnu zajednicu“. Na sudu je izrečeno 70 smrtnih presuda. Neki od glavnih kreatora genocida pobjegli su u Njemačku.

Unatoč tome, vladajuće turske elite do današnjega dana ne žele priznati da su Armenci bili žrtve genocida. Taner Akçam ovakav stav države objašnjava: „Priznati da su utemeljitelji moderne Turske, koji danas slove kao heroji, bili suradnici zla, moglo bi dovest u pitanje legitimitet države.“ Kako navodi C. Schmidt-Häuer, neki povjesničari motive nepriznavanja genocida vide u činjenici da se on poklapao s modernizacijom zemlje. „Dogodio se upravo na pragu povijesti: u vrijeme transformacije multietničkog Osmanskog Carstva u nacionalnu državu s panturskom ideologijom“ (M. Dabag). Zbog toga se danas na organizacije i pojedince u Turskoj koji ovaj zločin nazivaju pravim imenom gleda kao na izdajnike. Među „izdajicama“ je i nobelovac Orhan Pamuk.

C. Schmidt-Häuer, upozorava da bi trebalo istražiti ulogu tadašnje njemačke vlade u nesprječavanju genocida. Njemačka vlada je preko vojnih i diplomatskih kanala bila jako dobro upućena u unutrašnja dešavanja u savezničkom Osmanskom Carstvu. O tome svjedoči brojni sačuvani izvještaji njemačkih konzula i činovnika upućenih vladi. Kada je grof Paul Wolff-Metternich upozoravao da se zločin treba javno osuditi, državni kancelar Theobald von Bethmann Hollweg je rekao: „Naš je jedini cilj zadržati Tursku do kraja rata na našoj strani, bez obzira na to hoće li za to vrijeme Armenci biti istrijebljeni ili ne.“ O tome kako su se ponašali njemački vojnici prema Armencima govorila je preživjela svjedokinja:

Jednom smo naišli na vodu koja je ostala u otisku u konjskom kopitu i mi smo se dovlačili da srčemo odande... Kad smo išli preko nekog mosta prišla mi je jedna mlada žena sa svojim djetetom na rukama i pitala me ne bi li ja mogla za nju baciti dijete u vodu. Ja sam uzela dijete, ali tada to nisam mogla učiniti. Ona je bila očajna jer nije bilo ništa za jesti i piti... Došli smo na Eufrat. Brojna djeca plutala su rijekom kao napunjene vreće... Potišteni smo išli dalje. Bili smo poput životinja. Tada smo susreli njemačke vojnike. Bili su na konjima. Kad su nas ugledali okrenuli su glave da ništa ne vide. Ta bili su turski saveznici.“ (Zepure Metzbakian, preživjela svjedokinja)

Mnoge zapadne vlade zbog vojnog i političkog savezništva s Turskom ne žele priznati istinu o genocidu kojega je utvrdila povijesna znanost prema kriterijima Ženevske konvencije. Čak ni izraelska vlada ovaj zločin ne naziva genocidom. Izgleda da su i danas geo-politički interesi važniji od povijesne istine, ili čak od sudbine jednog cijelog naroda. Tako europske političke elite pokazuju da je licemjerstvo bit „europskih vrijednosti“ koje oni proklamiraju. Nažalost, nama je na ovim prostorima jako poznata, i čini se da je danas sveprisutna, ideologija koja je poslužila kao 'legitimacija' za izvršenje genocida nad Armencima.

(Izvori: T. Akçam, „Genocid nad Armencima“, u: BFT, Sarajevo 2005.; C. Schmidt-Häuer, „Osporavanje genocida nad Armencima“, u: BFT, Sarajevo 2005.; F. Otto i T. Völker, „Zanijekani zločin“, u: GEO, siječanj 2013.)

Jozo Šarčević, Prometej.ba (2013)