Dvije škole pod jednim krovom – aparthejd i u Prozoru
Ovih dana ponovno se aktuelizira bolna tema bh. društva, koja političarima služi kao još jedna u nizu tema za raznovrsno politikanstvo te međusobno prepucivanje na nacionalnoj osnovi, a to je tema obrazovanja. Nakon intervjua federalnog ministra obrazovanja Damira Mašića, u kojem esplicitno kaže da se mora što prije provesti reforma školstva, pri tom aludirajući na sramotnu činjenicu postojanja „segregacije dvaju škola pod jednim krovom“, reakcija gotovo da i nije bilo. Naime, uspostavom ovog sistema školstva, koji je naišao na plodno tlo u Srednjobosanskom te Hercegovačko-neretvanskom kantonu, doveli smo se u sitaciju u kojoj najviše ispaštaju sama djeca, a zagovornici ovog sistema zadržali su nas u „srednjem vjeku“. U nizu srednjovjekovnih izjava zasigurno spada i ona nekadašnje ministrice obrazovanja Srednjobosanskog kantona Grete Kuna, koja je djecu bošnjačke i hrvatske nacionalnosti usporedila s „kruškama i jabukama koje se ne trebaju miješati“.
Razlog što pozdravljamo aktualizaciju ovog problema od strane ministra Mašića, jest što su i u našoj općini Prozor-Rama, djeca podijeljena na „kruške i jabuke“. Naime, zbog u najmanju ruku sramotne odluke o uspostavi ove „segregacije“, koja je Osnovnu školu u Prozoru podjelila na OŠ „Marko Marulić“, koju pohađaju Hrvati, te OŠ „Alija Isaković“, koju pohađaju Bošnjaci, djeca obaju nacionalnosti više ne uče zajedno povijest ili historiju, zemljopis ili geografiju, nego sad odjednom postoje različite povijesti ili historije, zemljopisi ili geografije...Možda sramotnija činjenica od ove jest i postojanje fizičke odijeljenosti djece, jer učenici gotovo da se i ne susreću, osim kad se radi na nekom zajedničkom projektu.
Kad bismo tražili razloge koji bi išli u prilog postajanju ovakvih škola, mislim da ne bismo našli nijedan opravdan razlog, a oni koji su ovu odluku proveli čak se hvale da su učinili ono što su najbolje mogli, jer samo na ovakav način izbjegavaju se potencijalni sukubi i prepucavanja! Međutim, svjedoci smo upravo u Prozoru obrnute sitacije, u kojoj je dolazilo do konflikata među učenicima koji su u školi potpuno odjeljeni. Dakle, ondje gdje je podjela, rađa se i sukob.
Onome tko imalo misli svojom glavom jasno je da postojanje ovakvih škola dovodi u pitanje i samu izobrazbu učenika, jer nastavni plan i program strogo je diktiran po nacionalnom ključu, veličaju se razne povijesne pobjede, koje se u drugoj školi pod istim krovom osuđuju; umjetnici, književnici, te razni kulturni djelatnici koji se trebaju izučavati, bivaju svrstavani u različite nacionalne krugove, gdje opus njihovog stvaralaštva nije toliko bitan, ako isti ne odgovara određenom nacionalnom krugu. Konkretno učenici u Prozoru koji rade po hrvatskom planu i programu ne stječu gotovo nikakvo predznanje o povijesti Bosne, ne izučavaju se u tolikoj mjeri u kojoj bi se trebali izučavati razni kulturni djelatnici s ovih područja, bez obzira na njihovo ime i prezime; Sarajevo se tek onako usputno pominje kao glavni grad države u kojoj žive, a koju upravo zbog ovih razloga ne smatraju svojom...
Rješenje ovog problema moramo tražiti najprije u samima sebi, u svome pogledu na drugoga, kojega moramo prihvatiti kao svoga bližnjega a ne kao nekoga koji nam je neprijatelj samo zato što je druge nacionalnosti i vjere. Nadalje, mora postojati određen broj intelektualaca koji će svojim požrtvovanim radom na jedan što objektivniji način potkrijepljen povijesnim činjenicama, uz odsutnost nacionalističkih i vjerskih subjektivnih stavova, iznijeti obranjive teze o onome što se u školama na različite načine interpretira. Zasigurno to je posao koji stoji pred svima nama, izazov kojeg trebamo i moramo prihvatiti ukoliko ne želimo da nam djeca budu podijeljena na „kruške i jabuke“.
Ivan Tučić
Kad bismo tražili razloge koji bi išli u prilog postajanju ovakvih škola, mislim da ne bismo našli nijedan opravdan razlog, a oni koji su ovu odluku proveli čak se hvale da su učinili ono što su najbolje mogli, jer samo na ovakav način izbjegavaju se potencijalni sukubi i prepucavanja! Međutim, svjedoci smo upravo u Prozoru obrnute sitacije, u kojoj je dolazilo do konflikata među učenicima koji su u školi potpuno odjeljeni. Dakle, ondje gdje je podjela, rađa se i sukob.
Onome tko imalo misli svojom glavom jasno je da postojanje ovakvih škola dovodi u pitanje i samu izobrazbu učenika, jer nastavni plan i program strogo je diktiran po nacionalnom ključu, veličaju se razne povijesne pobjede, koje se u drugoj školi pod istim krovom osuđuju; umjetnici, književnici, te razni kulturni djelatnici koji se trebaju izučavati, bivaju svrstavani u različite nacionalne krugove, gdje opus njihovog stvaralaštva nije toliko bitan, ako isti ne odgovara određenom nacionalnom krugu. Konkretno učenici u Prozoru koji rade po hrvatskom planu i programu ne stječu gotovo nikakvo predznanje o povijesti Bosne, ne izučavaju se u tolikoj mjeri u kojoj bi se trebali izučavati razni kulturni djelatnici s ovih područja, bez obzira na njihovo ime i prezime; Sarajevo se tek onako usputno pominje kao glavni grad države u kojoj žive, a koju upravo zbog ovih razloga ne smatraju svojom...
Rješenje ovog problema moramo tražiti najprije u samima sebi, u svome pogledu na drugoga, kojega moramo prihvatiti kao svoga bližnjega a ne kao nekoga koji nam je neprijatelj samo zato što je druge nacionalnosti i vjere. Nadalje, mora postojati određen broj intelektualaca koji će svojim požrtvovanim radom na jedan što objektivniji način potkrijepljen povijesnim činjenicama, uz odsutnost nacionalističkih i vjerskih subjektivnih stavova, iznijeti obranjive teze o onome što se u školama na različite načine interpretira. Zasigurno to je posao koji stoji pred svima nama, izazov kojeg trebamo i moramo prihvatiti ukoliko ne želimo da nam djeca budu podijeljena na „kruške i jabuke“.
Ivan Tučić