Cionizam [1] je pokret za stvaranje jevrejske nacionalne države na djeliću teritorije osmanske države u kojoj je jevrejski milet brojao sličan broj pripadnika kao i slovenske hrišćanske grupe, tipa Srba ili, recimo, Bugara.

Jevreji nisu izmislili ideju nacionalne države i zadnji su osmanski milet koji se u nju uklopio… i to tek kad je već i vranama na granama bilo jasno da od osmanskog komonvelta neće ostati ni kamen na kamenu. Trudim se, evo, ali nikako da uvidim zašto baš Jevreji (uz Kurde) jedini ne bi smjeli da stvore nacionalnu državu na razvalinama imperije u kojoj su bili značajna populacija.

Kako to obično biva, u sklopu stvaranja svojih homogenih nacionalnih država, Grci i Turci su protjerali jedni druge. [2] Grozno! Ali, gle čuda, o tome se danas više ne govori. Pa, ta niste valjda očekivali od Grka da tetoše Turke poslije svega – ili od Turaka da njeguju još grčkih secesionista u njedrima!? Jednako tako, ne govori se o arapskim Jevrejima koji su prognani iz zemalja u kojima su živjeli preko hiljadu godina, kada je Izrael osnovan. [3] Pa, ta niste valjda očekivali da arapske zemlje progutaju knedlu izraelske pobjede nad združenim arapskim armijama, bez ikakve odmazde. Treba biti realan.

Ovo pozivanje na osjećaj za realnost, naravno, još uvijek ne znači da su "naši" profesionalni humanisti, gluvo i daleko bilo, postali neosjetljivi za ljudsku patnju. Ma kakvi! Razne kvazianarhiste, kvazikomuniste i nadriislamiste širom svijeta, recimo, objedinjuje žacnutost palestinskom patnjom. Međutim, pripadnici nove svjetske kvazi-avangarde nisu megalomani koji bi kritikovali sve razmjene stanovništva a priori, recimo indijsko-pakistansku, niti su pesimisti koji bi sjetno klimali glavom nad sve i jednom "humanom" razmjenom stanovništva, kao nad žrtvama cunamija, ili neke druge više sile. Ne, ne, nikako… Srećom postoji jedna paradigmatična razmjena stanovništva, izraelsko-arapska, čija će polovina (arapske izbjeglice iz Izraela) postati ultimativni primjer nepravde za evropsku neoljevicu i arapsku neodesnicu. Slike jevrejskih prognanika iz arapskih zemalja, naravno, ne uzbuđuju ove "humaniste" pretjerano. [4] Budući da se radi o Jevrejima, vjerovatno postoje neki opravdani razlozi zbog kojih su protjerani.

Ma hajte, molim vas! Mora da su i orijentalni Jevreji u mislima podržavali mrske cioniste, ili su se bavili nekom drugom jevrejskom zavjereničkom djelatnošću. Vajkaju se, što u sebi, što na glas, naši desničari i islamisti. Evropski ljevičari ionako misle da su imuni na antisemitizam te da im je isti nepripisiv. Ponekad mi se čak čini da nemali dio evropske javnosti podsvjesno uživa u tome da su i Jevreji konačno postali „dobri stari Evropljani“, sad kad konačno imaju svoju nacionalnu državu, koja po definiciji primjenjuje silu i ureduje, i nije uopšte bolja od ostalih poznatih nacionalnih država. Baš kao raspuštena/zapuštena djeca na ulici, za koju nema veće sreće od toga kad vide štrebere kako su se umrljali blatom, baš kao rođeni uličari.

Ipak, kao Sarajliji, Bosancu i Jugoslovenu, najdirljivije mi je kad se Balkanci, koji svakih par decenija presele stotine hiljada ljudi zbog njihovog porijekla, počnu snebivati nad jednom polovinom izraelsko-arapske razmjene stanovništva. Nije li "malo" dvolično kada oni koji smatraju najnormalnijim da Srbija, Crna Gora, Republika Srpska, Federacija BiH, Hrvatska, Grčka, Turska ili Bugarska stvore nacionalne države (ili entitete) i "humano" razmijene stanovništvo sa susjedima, pred slikom palestinskih izbjeglica odjedanput postanu humanisti opšte prakse i profesionalni univerzalisti, bez kancelarije i računa?

Naročito je iritantno kad vrli balkanski demografi posegnu za tvrdnjom kako je u "Palestini" bilo malo Jevreja. Ni kraće, ni netačnije rečenice! Prvo i osnovno: u vrijeme nastanka cionizma nije bilo Palestine, postojao je samo osmanski sirijski pašaluk i u njemu jerusalimski sandžak. Drugo: u istom tom sirijskom pašaluku je bilo mnogo Jevreja, posebno u jerusalimskom sandžaku, a još je bitniji njihov ukupan postotak u stanovništvu Imperije koja se raspada. Jevreji su bili osmanski milet koji je brojao stotine hiljada pripadnika na teritoriji zajedničke imperije. Koliko je procentualno bilo Grka u Solunu? Ne samo da je Grka u Solunu bilo daleko manje nego Jevreja u Jerusalimu, nego ih je bilo manje nego Jevreja u samom Solunu. Svejedno, Solun - nekadašnja Republika Džudija (Jevrejska Republika) – danas je grčki grad! Ili, recimo, koliko je Turaka bilo u Izmiru? Ili je, u ovom kontekstu, možda uputnije nazvati ovaj maloazijski grad - koji je početkom XX stoljeća još uvijek imao neospornu grčku većinu - njegovim grčkim imenom: Smirna? Koliko je, dakle, procentualno bilo Turaka u Smirni, kad je Smirna postala dijelom Republike Turske? Naravno, ponovo mnogo manje nego što je procentualno bilo Jevreja u Jerusalimu, u isto to vrijeme. Svejedno, Smirna je danas turski grad...

Ukratko, ko god hoće da kritikujemo cionizam u sklopu kritike nacionalne države kao takve, bujrum... ali praviti od cionizma bauka, a od Jevreja koloniste koji su se s Marsa spustili u "Palestinu" (ili, tačnije, u južne dijelove Damaštanskog pašaluka = sirijska Hercegovina) je smiješno. Izrael je komad bivšeg Osmanskog carstva koji je zapao osmanske Jevreje i njihovu braću iz drugih zemalja, baš kao što je Srbija dio bivšeg Osmanskog carstva koji je zapao osmanske Srbe i njihovu austro-ugarsku braću, ili što je Grčka komad bivšeg Osmanskog carstva koji je zapao osmanske Grke. Jadne Kurde nije zapalo ništa, pa vidimo kako se do dana današnjeg prema njima odnose raznorazni k´o bajagi jednovjerni režimi, počev od turskog preko sirijskog pa do iračkog, ili sličnovjernog – šijitskog, iranskog.

Osmanski Jevreji su u jednom momentu uzeli svoju sudbinu u svoje ruke i počeli da rade na razvijanju svoje zastave nad svojim komadićem osmanske teritorije. Uzgred, za sve neobavještene, Izrael bi nastao i bez Balfourove deklaracije. Ista nije služila za instaliranje Jevreja u njihovu prapostojbinu, gdje je već postojala ogromna jevrejska zajednica, ka kojoj je već uveliko gravitirala sva jevrejska dijaspora – nego za instaliranje Britanaca kao dilbrokera ili pismejkera. Dobri stari princip: zavadi, pa vladaj. Koga bi Britanci razvađali, ako se Jevreji i Arapi ne bi zavadili. Da su Britanci stvarno stigli ovamo s ciljem stvaranja jevrejskog nacionanog doma, a ne britanske narodne milicije, ne bi kasnije ograničavali jevrejsko useljavanje, sve jednom bijelom knjigom za drugom.

E sad, možda se nekom i ne sviđa cjela ta ideja po kojoj i Jevreji mogu da budu ista g***a kao i ostali, pa umjesto mesijanskog carstva pravde i jednakosti uspostave nacionalnu državu sa svim njenim manama. Eh, pa za takve ima stara sefardsko-balkanska narodna: Ken no le plaze la minestra, ke salte por la finestra (Kome se ne sviđa večera, eno mu [brate] pendžera)!

Budući da na Balkanu prevladava etničko poimanje nacije i nacionalno poimanje države, i naši filosemiti i naši antisemiti bi trebali smatrali logičnim da Jevreji imaju isti onakav odnos prema Izraelu kakav Srbi izvan Srbije imaju prema Srbiji, Bošnjaci izvan BiH prema BiH ili Hrvati izvan Hrvatske prema Hrvatskoj. Ne postoji ni jedan BiH/SFRJ Jevrejin koji nema najbližu familiju u Izraelu, što vrlo često i ne mora da bude slučaj sa Srbima u Hrvatskoj (koji ne moraju uvijek imati porodicu u Srbiji), ili sa Hrvatima u Srbiji (koji ne moraju uvijek imati rodbinu u Hrvatskoj). Samim tim, pitanje odnosa prema Izraelu za SFRJ-Jevreje nije samo pitanje odnosa prema Svetoj Zemlji, ili prema etničkoj državi (zaštitnici od svih budućih Holokausta), nego i pitanje odnosa prema članovima porodice koji žive u Izraelu. Ukratko, svi oni koji bi da nas vole kao Jevreje, pod uslovom da se ogradimo od Izraela, kucaju na davno zazidana vrata. Tačno, izraelsko maslo nije za ramazana, prvenstveno zbog toga što nacionane države po definiciji ne učestvuju u ramazanskim takmičenjima proizvođača masla. Izrael je legitimna nacionalna država, čije djelovanje ako nije iznad evropskog prosjeka sigurno nije mnogo ispod njega.

Svaki izgubljeni ljudski život je tragedija, ali kad sljedeći put krenete da delegitimizacijom Izraela još više postponirate neizbježni izraelsko-palestinski sporazum, samo imajte na umu da je u izraelsko-arapskom sukobu (ne samo izraelsko-palestinskom, nego i izraelsko-jordanskom, izraelsko-egipatskom, izraelsko-iračkom i sl.) u svih posljednjih sto godina na svim stranama živote izgubilo manje ljudi nego u proteklom jugoslovenskom građanskom ratu.

Ne vjerujem da bi neki realni čitalac Prometeja htio ili imao razloga da niječe očiglednu činjenicu da je izraelsko-arapski sukob praćen mikroskopom, s daleko većim zanimanjem nego li muslimansko-muslimanski, pa čak i muslimansko-hrišćanski sukobi. Ovo poređenje nije kuknjava prosječnog nedotupavnog izraelskog desničara kome se ne dopada što „samo“ njemu ne daju da malo bude velesila, nego pokušaj iskrene introspektive i spoljašnjeg sagledavanja. Eventualni razlozi evropskog sekularno-post-hrišćanskog patološkog uživanja u posmatranju izraelsko-palestinskog sukoba već su gore ovlaš naznačeni, a što se tiče muslimanskih reakcija na isti, čovjek ne može a da se ne zapita zašto su u očima određenih muslimanskih društava i država jevrejski i hrišćanski šamari ili kontrašamari toliko različiti, pa da su na ove prve navikli i oguglali – a da ovi potonji dovode do iskakanja svih osigurača iz ama baš svih grlića. Moglo bi se poći daleko, pa ustvrditi da je taj bijes vjerovatno posljedica činjenice da izvjesne muslimanske (namjerno ne kažem islamske) tradicije hrišćane još i prihvataju kao dostojne protivnike, dok u Jevrejima vide potpuno nemuževne anderdogove. U takvom viđenju stvari, gubiti od hrišćana nije ugodno, ali je još uvijek časno i ptihvatljivo. Istovremeno, gubiti od Jevreja je sramno i nedostojno.

Bilo kako bilo, kritikovanje Izraela u smislu kritikovanja ovog ili onog postupka ove ili one vlade, ne samo da je dozvoljeno – nego je i neophodno te dobrodošlo. Delegitimizacija Izraela, s druge strane, samo je novo ime za stari ofucani antisemitizam. Stvar je providna, i kome god nije neprijatno, neka samo nastavi da deligitimizuje. Izraela što se tiče, pala muva na međeda – ali barem će ostali znati s kim imaju posla.

Eliezer Papo


[1] Sama riječ cionizam obično se koristi u domenu političkog. Istini za volju, postojale su i u zlatno doba jevrejske Španije cionide, pjesme Jude a-Levija o povratku na Cion, ali i one spadaju više u domen individualnog vjerskog sentimana, nego li u domen grupnog političkog djelovanja. Nada u povratak na Cion, kao integralni dio judaizma svih boja i nijansi, svih vremena i mjesta (s jednim izuzetkom reformističke zajednice srednje Evrope u 19. stoljeću) se obično ne zove ovim imenom. Tek uvođenjem ove ideje na političko polje razvija se moderni termin cionizam.

[2] https://en.m.wikipedia.org/wiki/Population_exchange_between_Greece_and_Turkey

[3] http://www.facebook.com/l.php?u=http%3A%2F%2Fforward.com%2Fculture%2F199257%2Fthe-inconvenient-truth-about-jews-from-arab-lands%2F&h=_AQFqvcW2

[4] http://www.jewishvirtuallibrary.org/jsource/talking/jew_refugees.html