1. Analitičko viđenje


Analiza bosansko-hercegovačke stvarnosti danas pokazuje svu aktualnost stanja u kojemu se nalazi bosansko-hercegovačko društvo i država. To je stanje obilježeno sljedećim karakteristikama:
1. Institucije države su nefunkcionalne. Parlament Skupštine BiH i Vijeće ministara su blokirani stranačkim interesima, sudstvo i tužilaštvo su neefikasni.
2. Entitetska podjela države onemogućava stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora u BiH, održava i produbljuje neravnopravnost naroda i proizvodi stalne političke napetosti.
3. Demokracija je suspendirana, krše se temeljna ljudska prava zagarantirana Ustavom BiH.
4. Vjersko-konfesionalne zajednice prožimaju institucije države, produbljuju se sve više vjerske i nacionalne razlike u njoj i na toj osnovi se stvara politička diskriminacija ljudi i naroda u vlastitoj državi.


2. Kritičko promišljanje


U kritičkom promišljanju gore navedenog stanja valja imati u vidu sindrom zbrke jezičnih pojmova, prema biblijskoj zgodi babilonske kule, kao što su: etnos, narod, nacija, legitimitet i legalitet, konstitutivnost, suverenitet, vjera, religija i vjerska zajednica…
Radi uklanjanja pogrešne politike u našem djelovanju, potrebno je imati jasna značenja riječi i pojmova, koji se upotrebljavaju u našem društvenom, političkom i religioznom životu. U zadnje vrijeme su to posebno slijedeći izrazi: legalno i legitimno, konstitutivnost i suverenitet naroda.


1. Izrazima legalno i legitimno ističe se broj ili veličina glasova na izborima, a zanemaruje etičko ili moralno značenje tih pojmova, bitno povezanih sa značenjem pravde i zajedničkog dobra u politici. U tom smislu brojčana većina se prihvaća kao legalna i legitimna bez obzira na način kako se to postiglo – nemoralnim sredstvima kriminala, krađe, laži, zločina ili poštenim i moralnim natjecanjem prema izbornom zakonu i ustavu države. Zaboravlja se, naime, da ne može nešto biti ni legalno ni legitimno, makar većina glasovala za to, ako nije etičko ili moralno, kao što pokazuje slučaj fašizma, nacizma, komunizma i svakog drugog totalitarizma, ili ekstremnog nacionalizma kod nas. Država u kojoj se političari brinu samo za svoje sebične interese, protivno pravdi i zajedničkom dobru, pretvorit će se u „veliku razbojničku družinu“, kako je davno još govorio Augustin (De Civitate Dei, IV, 4: Remota itaque justitia, quid sunt regna nisi magna latrocinia).


2. Izraz konstitutivnost naroda znači bitnu pripadnost jednog dijela cjelini društva i države, sa-stavnicu a ne ras-tavnicu u jednoj stvarnosti, po doslovnom značenju odgovarajućih latinskih riječi (con-stituo; con-stitutus = sa-staviti, sa-zdan; con-stitutio = ustrojstvo, ustav; de-stituo; de-stitutio = ostaviti sama, izdati, prevariti; zapuštanje, zavaravanje, usp. Mirko Divković Latinski hrvatski rječnik, Zagreb, reprint, 1990). Kod nas se često konstitutivnost naroda upotrebljava u značenju prava odvajanja jednog naroda od drugoga u zajedničkoj državi ili čak jednog dijela istog naroda od njegove cjeline, kao što se pokazuje u stvaranju trećeg entiteta za Hrvate prema pogrešnoj politici HDZBiH-a. Tako se konstitutivnost naroda upotrebljava za dekonstituciju, a ne za konstituciju države BiH, što je protivno samom pojmu konstitutivnosti naroda. To je posebno vidljivo kod ljudi koji su prije izvjesnog vremena odbacivali konstitutivnost buntovničkim napuštanjem parlamenta BiH i nakon rješenja tog pitanja na Ustavnom sudu BiH.


3. Izraz suverenitet naroda upotrebljava se po nauci o političkom uređenju samo za državu, a ne za narod. Danas i države dijele svoj suverenitet s drugim državama, kao što se čini sada u stvaranju Europske Unije i drugdje u svijetu. Međutim, po shvaćanju naših nacionalista, konstitutivni narodi u BiH imaju svaki posebno svoj vlastiti suverenitet, kao što je izraženo i na nedavnom okruglom stolu u organizaciji „Hrvatske zajednice Herceg-Bosne“ (Mostar, 24. siječnja 2011). To bi značilo pravo stvaranja triju država na jednom teritoriju BiH, separatističkog odvajanja od države BiH ili dominacije jednog nad drugima.
Posve je jasno da se ovakvim izvrtanjem i zloupotrebom značenja navedenih pojmova, i mnogih drugih, ne izgrađuje institucionalna ravnopravnost, nego se samo dalje zagađuje politički okoliš i onemogućuje zajedništvo. To je zapravo nastavak one ideologije čiji su nositelji propagirali nemogućnost zajedničkog života i proglašavali svojim neprijateljima sve one koji su prihvaćali mogućnost dijaloga, suživota i zajedništva različitih naroda, kultura i religija.


4. Izrazi vjera, religija i vjerska zajednica upotrebljavaju se često pogrešno kao suprotno svjetovnom, sekularnom, te demagoški radi društveno-političkih interesa, čak nemoralnih i protuvjerskih ciljeva, a ne radi istinski vjerske stvarnosti. Istraživanja, pak, potvrđuju nove procese religije u svijetu, izraženo pojmovima desekularizacije svijeta i dijalektike sekularizacije u eri globalizacije i ekologije svijeta, kao što pišu mnogi sociolozi, filozofi i teolozi (usp. P. Berger, J. Ratzinger, J. Habermas…).


Što bi tek u takvoj jezičnoj zbrki značili liberalizam i socijalizam, fašizam i nacizam, rasizam i nacionalizam…!? U shvaćanjima naroda kao i inteligencije, koja je često „gluplja od naroda“, kako samokritički tvrdi prof. dr. Vojin Dimitrijević u svojoj knjizi „Silaženje s uma“ (Beograd 2012).


3. Političko djelovanje


Političko djelovanje SDP-a treba se ravnati prema političkom programu EU, u duhu Deklaracije od 9. svibnja 1950. Roberta Schumana, kojemu je cilj izgradnja Evrope mira, solidarnosti, pravednosti i ravnopravnosti svih ljudi i naroda, kao što stoji i u političkom programu SDP BiH: „Za slobodnu, demokratsku, pravednu i ekonomski prosperitetnu Bosnu i Hercegovinu“. Za BiH znači to harmonično pozitivno vrednovanje nacionalnog i građanskog, vjerskog i sekularnog:


1. BiH - demokratska, decentralizirana i sekularna država, u kojoj će biti zagarantirana ljudska prava i građanske slobode, nacionalna ravnopravnost, socijalna pravda i vjerska sloboda pojedinaca i vjerskih zajednica.
2. Izgradnja BiH kao pravne države u kojoj će svi ljudi, narodi-nacije i nacionalne manjine biti konstitutivni na cijelom teritoriju i u svim institucijama države. To se može postići kantonizacijom, odnosno formiranjem samoodrživih kantona na cijelom prostoru i njihova federalizacija u cjelovitu državu.
3. Institucionalna ravnopravnost u zajedničkoj državi BiH. Izgradnja političkog, kulturnog i gospodarskog zajedništva BiH kao zajedničke domovine i države svih ljudi kao građana i naroda, različitih religija-vjera i svjetonazora – teista, sekularista, agnostika i ateista. To se ne postiže teritorijalnim podjelama, kao što već jasno pokazuju postojeći entiteti, koji su uzrok svakovrsne diskriminacije u BiH.
4. Daytonski sporazum je zaustavio je rat, ali nije zaustavio onu politiku koja je bila uzrok rata u BiH! Nažalost, ta politika i dalje postoji i djeluje: to je politika podjele i uništenja BiH kao suverene, nezavisne i cjelovite države, u kojoj su sudjelovali također vjernici i njihove vjerske zajednice. I dok se ne zaustavi, odnosno ne porazi ta politika, nema ni trajnoga i pravednoga mira u BiH, pa ni u cijeloj regiji Balkana.
5. Vjerske zajednice u multinacionalnoj državi BiH su najsrodnije kulturnim zajednicama ili specifičnim udrugama civilnog društva («sui generis»). Na taj način religija prestaje biti samo privatna stvar pojedinaca, postaje također socijalna stvarnost, jednaka drugim civilnim društvima, koja deapsolutizira državu i omogućuje slobodu čovjeka u svijetu od svakog obožavanja države i drugih zemaljskih stvarnosti. Kao takva, prava religija je protiv idola rasizma i nacionalizma, kojima se obožava rasa i nacija i postaju izvor mržnje, neprijateljstva i rata u svijetu. Papa Ivan Pavao II kaže zato s pravom: Rasizam je «nijekanje Boga, kojemu se treba suprotstaviti kulturom solidarnosti», a nacionalizam je «hula protiv prve zapovijedi Božje, jer sadrži obožavanje nacije i njezino dizanje na pijedestal koji pripada samo Bogu»: «Ne možemo zazivati Boga kao Oca sviju, ako se odbijamo ponašati kao braća», kaže on u svojoj poruci u povodu konferencije UN o rasizmu u Durbanu u Južnoafričkoj Republici.
Kao autonomne u svom životu i djelovanju, s glavnom ulogom izgradnje odnosa Boga i čovjeka, odnosno duhovne dimenzije čovjeka i ljudskog društva u cjelini, vjerske zajednice su odvojene od države. Ali, njihovi međusobni odnosi ne smiju biti neprijateljski, nego partnerski i prijateljski, posebno u zajedničkom radu za mir kao djelo pravde i solidarnosti u svijetu.


Zaključak


Izgradnja harmoničnog odnosa nacionalnog i građanskog, vjerskog i sekularnog u zajedničkoj državi, na cijelom teritoriju BiH, treba biti temeljno opredjeljenje svih njezinih ljudi i naroda. Nažalost, ponekad je proces protivničkog dijeljenja jači od našega duha zajedništva i tada je opasnost umornosti i rezignacije u borbi za taj uzvišeni cilj zajedništva u pluralizmu naše građanske i vjerske stvarnosti u BiH. Može nam se ponekad činiti to nerealnim i nemogućim, Ali, nije opravdano odustati i ne činiti i ono što izgleda nemoguće. Zato se treba umiješati u današnja povijesna – politička, kulturna i vjerska - zbivanja u BiH, kao što je opravdano govorio H. Böll: "Umiješati se - jedino je to realno!".


| Sarajevo, 22. 10. 2012. Fra Luka Markešić |