U sjeni velikog uspjeha „Rođenih” u Kupu Bosne i Hercegovine i mimo očiju mnogih ljubitelja fudbala odvija se sportska renesansa još jednog hercegovačkog fudbalskog kluba. Naime, Igman iz Konjica – nekad ugledni drugoligaš u “strašnoj” drugoj ligi Jugoslavije – koji je godinama tavorio pri dnu kvalitetom “mršavih” nižih liga Bosne i Hercegovine, u nedjelju, petog juna 2022. igra odlučujuću utakmicu za ulazak u prvu nogometnu ligu BiH. Pošto me za ovaj klub vežu najljepše navijačke uspomene, a kako se ovaj veličanstveni povratak otpisanog, velim, dešava u sjeni Veležovog velikog uspjeha, smatram da je red da, kao Konjičanin, iz sasvim ličnog ugla na papir nabacim koju o tom klubu iz sjajnih sedamdesetih. Tada je “Igman” žario i palio travnjacima bivše naše, od Vinkovaca do Dubrovnika, i od Titograda do Maribora.

Ovi reci su posvećeni jednom igraču iz tog doba s kojim sam imao poseban odnos. S tim što se lijepo namjestilo da je baš on, uz neke druge, s ponosom nosio oba ta meni i njemu veoma draga dresa: Igmanov i Veležov. Hvala ti, Hodža!


Milidrag Hodžić u dresu Igmana


Mom drugu Milidragu Hodžiću, nekadašnjem odličnom lijevom krilu Veleža, Zagreba i Igmana iz Konjica, šaljem poruku da se njegov kolega Pale već duže vrijeme nalazi u bolnici. Popularni Pale je, zapravo, Dragan Jakovljević, bivši igrač Igmana, Sarajeva, Nanta, Royal Antwerpa i povremeni reprezentativac Jugoslavije. Hodža se živo interesuje za njegovo zdravlje, a onda poručuje:

„Molim te, puno ga pozdravi! Ih, da mi je dok sam igr’o u Veležu, bio jedan takav… Vaha se uvijek žalio da ga od mojih lopti boli glava, da imaju puno felša”, šeretski će mostarska liska, sa stalnim prebivalištem u Beogradu.

Sa legendarnim Hodžom sam se upoznao davno, još kao dječak od petnaestak godina, i to - u podrumu za stoni tenis! Otac mi je, naime, po savjetu ljekara u podrumu porodične kuće dao izraditi sto za ping-pong po “pravim” mjerama. U oskudici drugih, to mjesto je uskoro postalo malo središte tog sporta u našem malom mistu. U naš podrum su, tako, dolazili svi koji su umjeli držati reket: profesori, ljekari, privrednici, mladi i stari, a posebno sportisti svih vrsta i fela. Tako je kroz taj niski, mračni prostor sedamdesetih godina prodefilovao i bezmalo cijeli tim tadašnjeg vrsnog drugoligaša Igmana, koji se u to vrijeme nekoliko sezona borio za ulazak u tadašnju prvu ligu. Sponzoriran od istoimene fabrike namjenske (čitaj: vojne) industrije, FK Igman je imao para i moći da okupi dobre igrače iz cijele bivše Jugoslavije.

Tako nam je jednom u podrum došao i tada strašno popularni Hodža. Uprkos razlici u godinama, brzo smo se sprijateljili. Imponovalo mu je, valjda, što taj mali “švrćo”, koji jedva da viri iznad zelenog stola, vrlo vješto i nemilosrno udara celuloidnu lopticu. A meni su, naravno, neopisivo godili komplimenti velikog Hodže, lijevog krila od kojeg su strepili mnogi bekovi od Triglava pa do Đevđelije.

U to vrijeme sam s ocem redovno išao na utakmice “Igmana”. Klub je tada imao stadion kraj rječice Trešanice. Na tom mjestu se sada nalazi velika pilana. Svaki put mi srce zatreperi kad tuda prolazim, na ulazu iz pravca Sarajeva. Stadion je bio mali i neugledan, s niskim daščanim tribinama samo sa jedne strane, one na kojoj se nalazi ta rječica. Sa druge, suprotne si mogao stajati uz nisku ogradu i ćaskati sa igračima, čovjeku u crnom (sudije su tada nosile isključivo crni dres) vikati “sudija je žensko”, ili košpicama gađati pomoćnog sudiju. Šta god!

Pošto su tribine bile dosta niske, lopta bi ih nerijetko znala preletjeti i upasti u Trešanicu. Tada bi, za dosadnih tekmi – a i takvih je bilo, itekako! – napokon nastupio uzbudljiv trenutak: ko će se usuditi da izuje cikule, kroči u hladnu vodu, i pokuša upecati “bubamaru”? Jednom bi to bio vižljasti dječačić, drugi put neko odrasliji, a nekad, bogami, i neko od igrača. I to obično iz tima koji gubi. Jer njima se tada strašno žurilo.

Svlačionice su, koliko se sjećam, bile ispod glavnog ulaza. I one male, neugledne, s ravnim krovom. Ali su se u njima kad bi Igman igrao sa Kup maršala Tita, znale tuširati i neke od velikih zvijezda tadašnjeg nogometa.

(Sjećam se tako, iz jedne od takvih utakmica, strašne tuče između domaćih, i grača Fudbalskog kluba Sarajevo. Tada je neki od “Igmanovaca” karate-udarcem razbio vilicu “vezisti“ Sarajeva i reprezentativcu Edhemu Šljivi. Poslije utakmice sam prošao pokraj auta u kome je on sjedio. Izubijan, utučen, odsutan. Zgrozio sam se. Zar je i to sport? Još i danas pamtim njegov izgubljeni, izbezumljen pogled.)

No, pustimo sad to. Stadion, rekosmo, blago rečeno, nije bio neki, ali zato fudbal koji se na njemu igrao bješe skoro-pa-prvoligaški. Rekao sam već da je Igman u to vrijeme nekoliko puta igrao kvalifikacije za prvu ligu.

Sjećam se, tako, kamera ekipe Televizije Sarajevo koja bješe stigla da za ondašnji “Sportski pregled” napravi izvještaj s odlučujuće utakmice. A na stadionu kraj Trešanice – ludnica!

Međutim, zijanili smo. Nije nam se dalo da slijedeće sezone, naslonjeni na nisku ogradu, košpicama gađamo igrače Zvezde, Partizana, Hajduka, Dinama...

I čim se naš dični drugoligaš – kraj sedamdesetih, početak osamdesetih? – preselio na novi, veći i moderniji stadion na južnom izlazu iz Grada, kao da je nestalo te magije. Igman je brzo otanjio, ispao prvo u jedan, pa u drugi niži rang takmičenja. Stadionski kompleks s bazenima i teniskim terenima nikad nije do kraja završen, Igman se više nikad nije vratio na stare staze.

Doduše, iznjedrio je Konjic, osim Paleta, još nekoliko vrsnih igrača (Davor Jozić, Jerko Tipurić…), ali kao tim više nikada nije zablistao. Na stadion su dugo dolazili samo fudbal-nostalgičari, mladi fanatici s viškom destruktivne energije – “u nešto se udarati mora”! – i ćeiflije, oni sa rakijom i mezom “u reveru”. “Moj” Hodža je iz Konjica otišao u NK Zagreb, da za njihov konto izluđuje gomane i desne bekove širom bivše nam domovine… I dalje sam, naravno, pratio njegovu karijeru, gledao snimke Zagrebovih tekmi, čitao sve intervjue s njim...

A kad sam sa porodicom došao u Holandiju, našao me je preko fejsbuka. Nekoliko puta smo se i čuli telefonom. Lik izmijenjen – kao i moj, uostalom – ali boja glasa i ona vedrina u tonu mostarske liske potpuno isti. Kad su moje dvije knjige objavljene u Beogradu, odmah je otišao do prijatelja, izdavača Stojkovića, da ih kupi. To se ne zaboravlja.

Danas ćemo obojica mislima i srcem biti u Konjicu, na odavno više ne tako novom stadionu Igmana na Drecelju. Uostalom, ako se onda, prije pedesetak godina, njegovoj generaciji nije potrefilo - zašto ne sad?!


Goran Sarić, Prometej.ba


Tekst je pisan u nedjelju, 5. juna 2022., prije odlučujuće utakmice između Igmana i Goražda. Igman je pobijedio 2:0 i plasirao se u Premier ligu BiH.