Dovoljno je da čovjek samo malo, površno, proviri u medije, portale, društvene mreže i forume, pa da shvati kako ništa u ovoj zemlji tako dobro ne uspijeva, buja, cvjeta, raste i razvija se kao govor mržnje. Prisutan je svuda i u svako vrijeme svojim brutalnim, rušiteljskim pojavnim oblicima. Oni koji se razumiju u tu oblast uvjereni su kako ih kreiraju i kanališu pojedini centri moći, spremno prihvataju mnogi zadojeni mržnjom, a s njima i brojni frustrirani ljudi, koji u svojoj moralnoj bijedi, u mržnji i uvredama vide smisao postojanja i života.

Teško je odrediti trenutak kad se ta ekspanzija govora mržnje otela kontroli, ali je vrlo očigledno da se ta zastrašujuća matrica sa međuetničkih i međunacionalnih poligona u vrijeme raspada bivše Jugoslavije dramatično proširila na mnoge druge segmente u kojima žrtve govora mržnje postaju svi neistomišljenici različitih kategorija.

O pogubnim posljedicama govora mržnje u bosanskoherecgovačkom medijskom i javnom prostoru, reporter BHRT-a Amir Sužanj razgovarao je sa univerzitetskim profesorom iz Tuzle, ekspertom komunikologije, doktorom Enesom Osmančevićem.


Profesore Osmančeviću, govor mržnje u medijima i javnom prostoru u Bosni i Hercegovini ne samo da je prisutan, nego dominira, i to iz najviših sfera. Kako smo došli u situaciju da se putem medija i društvenih mreža šire poruke mržnje bez ikakve odgovornosti?

Pošli smo od devedesetih godina kada je govor mržnje bio neka vrsta pripreme i uvoda u rat. Govor mržnje je također eskalirao tokom rata – imamo bezbroj primjera, o tome su pisane i knjige – a sada smo došli do ove faze eskalacije zbog toga što nije bilo nikakvih sankcija za one koji su promovirali govor mržnje, odnosno koji su ga prakticirali u javnoj komunikacijskoj sferi. Imali smo situaciju da su devedesetih govor mržnje širili vjerski velikodostojnici i političari. Danas imamo situaciju da su oni, da tako kažem, omudrali i da oni taj govor mržnje nastoje nekako da kontroliraju, a da se sve više uključuju ljudi iz javne sfere, univerzitetski profesori, muzičari, sportisti, javne ličnosti. Tako danas imamo situaciju da je govor mržnje dominantan način komunikacije. Kler, političari i intelektualci su i dalje izvori tog govora mržnje. Oni proizvode te ideje, oni ih serviraju, oni ih unose u javni komunikacijski prostor, a dalje ih pronose svi ovi ostali. Izostanak zakonskih rješenja, izostanak sankcija, odnosno nekažnjavanje vinovnika govora mržnje, doveo je do toga da je govor mržnje postao dominantan način komunikacije, a mržnja je postala temelj nekih društvenih odnosa, pogotovo prema drugom i drugačijem, prema ljudima drugačijeg opredjeljenja, drugačijeg etniciteta, drugačije religijske pripadnosti, socijalnog porijekla, političkih uvjerenja itd.

Kad govorimo o govoru mržnje, danas mi najviše mislimo na govor mržnje koji je zasnovan na toj etničkoj ili vjerskoj segregaciji, odnosno neravnopravnosti, nipodaštavanju. Međutim, govor mržnje se manifestira i prema političkim neistomišljenicima, prema ljudima drugačije seksualne orijentacije, ali isto tako i kao veličanje totalitarnih doktrina i, naravno, negiranje genocida. Međutim, mi u našem komunikacijskom prostoru nismo dovoljno senzibilizirani da te i takve vrste govora mržnje zaista prepoznamo kao maligni govor mržnje.


Pomenuli ste jednu dimenziju priče o govoru mržnje, koja je dominantna u posljednje vrijeme. Istaknuti javni radnici, koji ukažu na neke nepravilnosti u društvu, kriminal, korupciju, nevezano za međunacionalne odnose, vrlo često postaju meta govora mržnje na društvenim mrežama, u medijima, na raznim forumima, pri čemu im neko neko doslovno stavlja metu na čelo. Ko stoji iza takvih procesa i da li postoji mogućnost da se takve stvari spriječe ako već imamo vrhove vlasti, koji sami diktiraju jednu takvu atmosferu?

To je fenomen zloupotrebe slobode govora. Sloboda govora nije sloboda govora mržnje. Društvene mreže se koriste na način koji nije prihvatljiv, one se zloupotrebljavaju. Zloupotrebljava se, također, i sloboda govora da bi se jednostavno širili mrziteljski narativi. Riječ je o fenomenu trollinga, riječ je o botovima, ljudima koji imaju gotove narative, bilo da su oni mrziteljski prema ljudima drugačijeg, uglavnom političkog opredjeljenja ili su afirmativni za ljude iz svoje ideološke sfere ili svoje stranke. Tu je problem što nema sankcija. Društvene mreže imaju svoje mehanizme regulacije, koji nisu u stanju da prepoznaju taj govor mržnje osim u slučaju da veliki broj ljudi to prijavi kao govor mržnje, pa se tek onda to može sankcionirati. To je sfera koja nije regulirana, koja nije kontrolirana i u kojoj se takve stvari mogu događati. Naravno, to podstiču ljudi iz političkih partija, političke vođe, koji šire te narative. Stranke su čak godinama ranije obučavale svoje podmlatke kako da otvore više različitih naloga na društvenim mrežama, više različitih profila, i kako da šire te narative. Ovdje je riječ o tome da su stranke zastranile. One se tako brutalno obračunavaju ne samo sa svojim ideološkim protivnicima, sa političkom konkurencijom, političkim neistomišljenicima, već su oni posebno brutalni prema ljudima koji su nekad bili u toj stranci ili u toj ideološkoj sferi. To je jeftino gorivo za politiku, taj govor mržnje. Pošto je mrziteljsko okruženje, lakše ćete osvojiti pristaše govorom mržnje nego nekim racionalnim govorom, recimo, nekim ekonomskim pitanjima, socijalnim pitanjima, pitanjima obrazovanja, edukacije… Stiče se dojam da ljudima više nije stalo do tih životnih pitanja, već su otišli u onu mračnu sferu, na onu mračnu stranu gdje je govor mržnje početak i kraj svega. Podsjetiću, Vaclav Havel je u svom jednom znamenitom eseju “Anatomija mržnje” pisao o tome zašto je mržnja privlačna za ljude. Ona, naime, stvara neko bratstvo ljudi koji su mrzitelji. Ona usamljenog pojedinca na neki način prihvata i ona sprečava individualnu odgovornost, zaklanjajući se iza kolektivnog… I vi vidite da se po tom obrascu danas zaista sve i dešava, da imate politike koje se kriju iza kolektiviteta, imate nejake pojedince, imate nedorasle lidere, patuljaste lidere, ljude koji nisu dorasli zahtjevima vremena, zahtjevima trenutka, ali oni se okružuju istim takvim slabim ljudima, i moralno i intelektualno slabim, i s njima pokušavaju da demonstriraju snagu i moć. Političke partije su postale mašine prisile. One ne razvijaju javni dijalog, one ne debatiraju sa javnošću, sa ljudima, i one ne traže najbolja rješenja za život ljudi. One jednostavno nameću rješenja silom, a ako nećete to da prihvatite, onda, naravno, slijedi odmazda. To je taj, nažalost, obrazac koji se širi tim društvenim mrežama, u javnom komunikacijskom prostoru i političkoj praksi. Nažalost, on sve više buja, nema sankcija i nema one kritične snage, koja bi se tome suprotstavila na adekvatan način.


Profesore Osmančeviću, postoje zakonska rješenja u savremenim, razvijenim društvima. I ona se suočavaju sa sličnim problemima, ali ih drže pod kontrolom. Zašto u Bosni i Hercegovini svaki nagovještaj adekvatnih zakonskih rješenja negdje zastaje, biva zaustavljen? Pojavljuje se obično na nižim nivoima vlasti, ali se onda ponavlja priča kako se promjene krivičnog zakona moraju rješavati na višim nivoima. Čeka se opet vrh države, čeka se državni parlament i na tome sve staje.

U većini evropskih zemalja govor mržnje je regulisan krivičnim zakonom. Ima nekih zemalja koje imaju posebne zakone o tome. Naravno, stvar je u provođenju tih zakona. Naše društvo, pogotovo političku praksu, karakterizira formalizam u pristupu. Mi imamo zakone, koji se ne provode i za koje niko ne mari. U našem postojećem krivičnom zakonu ima odrednica o izazivanju vjerske i rasne mržnje i s tim u vezi postoje sankcije koje se kreću od jedne do pet, odnosno deset godina, ovisno o tome s koje pozicije neko širi govor mržnje i kakve su posljedice. Dakle, to je samo o ovoj dimenziji govora mržnje. Ove dimenzije, koje su na neki način novije – širenje mržnje prema političkim neistomišljenicima, veličanje totalitarnih ideologija, negiranje genocida i tako dalje, mogle su se ili dodati u postojeći krivični zakon ili evo sada, u ovom novom zakonu, koji je nametnut od strane visokog predstavnika. Šta nedostaje kod nas? Nedostaje svijest o važnosti zakona, nedostaje provođenje zakona na principijelan način, a ne da neki zakoni vrijede za neke ljude, a za neke ne vrijede! Nedostaje ono što nazivamo odgovornost institucija i pojedinaca i nedostaje ono što zovemo političkom kulturom i političkom pismenošću. S jedne strane imamo politiku koja nije dobronamjerna, ona je odnarođena, ona štiti te svoje pristaše, poslušnike, ljude s kojima ona operira i na neki način zakon se tako provodi. Evo vidite, na udaru su uvijek najranjivije, najsiromašnije, najnezaštićenije, kategorije stanovništva, dok se veliki kriminali, veliki zločini, štite od strane institucija i od strane država u okruženju. I sada, u tom i takvom ambijentu jednostavno je teško izaći sa argumentima kad je čitav javni politički diskurs potpuno iracionalan, kad je zasnovan na mržnji, kad je zasnovan na iracionalnom… Argumenti u toj situaciji jako malo znače. Onda ljudi koji govore, koji ukazuju na to, bivaju stigmatizirani. Oni, zapravo, prestavljaju opasnost za taj i takav poredak, koji je zasnovan na nepravdi, iracionalnosti, na korupciji, na dvostrukim standardima, kršenju ljudskih prava itd. Nažalost, politika je mrziteljska, malo ko joj se suprotstavlja. Međunarodni faktor također ne prepoznaje važnost i posljedice takvog djelovanja, ne reagira. Naša javnost je pasivna, naše političke partije su pasivne. Evo vidite sad, u ovom vremenu kad imate jako puno događaja koji uznemiruju javnost, koji su prijetnja, koji su agresija, pa čak se, evo, čuju i ratni bubnjevi sa različitih strana, vi jednostavno nemate nikoga ko se oglašava od domaćih politički aktera na način da kaže nešto smisleno, da ljudima nešto objasni ili da ih pozove na neku vrstu akcije. To, nažalost, traje godinama, desetljećima i tu se ništa ne mijenja. Eto, u tome je problem ovog inertnog društva, koje ima takve predstavnike kakve ima, koje ima takav politički ambijent i koji ima takvu vrstu zle političke nepismenosti kod ljudi koji bi trebalo da biraju, da odlučuju i da se aktivno bave politikom. Tu, naravno mislim na građanina kao pojedinca i mislim na kolektivitete.


Izvor: bhrt.ba