Nakon umirovljenja od aktivnog bavljenja nogometom 2008. godine, Hakan Şükür se bacio u političke vode te je 2011. godine kao član Erdoganove AKP bio izabran u turski parlament. Dvije godine poslije, nakon otkrivanja jedne korupcionaške afere u kojoj su sudjelovali neki visokopozicionirani članovi te stranke, Şükür bez razmišljanja napušta AKP i postaje nezavisni zastupnik. Kao nezavisni kandidat pokušao se izboriti za mjesto poslanika i na izborima 2015., ali nije bio izabran. Kako tvrde pojedini mediji, Hakan svoje simpatije počinje izražavati prema Erdoganovom bivšem ahbabu, a danas zakletom neprijatelju Fethullahu Gülenu. Tako se Şükür u međuvremenu negativno oglasio i o zatvaranju hizmećarskih škola po Turskoj, a kap koja je prelila čašu desila se u veljači ove godine kada je na svome Twitter profilu napisao „uvredljiv sadržaj protiv predsjednika Erdogana i njegovog sina“, kako je protumačen jedan njegov unos na tu društvenu mrežu, mada se nigdje ne navodi sadržaj tog unosa. Iako se on pravdao da nije imao namjeru napadati Erdogana, tužiteljstvo je već počelo odrađivati zapovjeđeni mu posao, te Şükür, bojeći se četverogodišnje zatvorske kazne zbog vrijeđanja velikog vođe, odlazi u Kaliforniju.

Stvari su se dodatno pogoršale nakon propalog vojnog puča iz srpnja ove godine. Iako ni izbliza nije jasno da li je on bio „montiran“ kako bi Erdogan dodatno učvrstio svoju vlast, da li ga je vojska izvela bez ičije vanjske asistencije kako bi obranila sekularnost i slobodu u Turskoj od nadirućeg Erdoganovog islamizma, gušenja sloboda, zatvaranja kritički raspoloženih pojedinaca i ukidanja takvih medija i organizacija ili, pak, iza puča baš stoji Erdoganov politički protivnik Gülen, za vlasti u Turskoj postoji samo jedan mozak puča, a to je Gülen. Iako ne vidim da se i po čemu taj propovjednik razlikuje od njegovog političkog takmaca, skandalozno je da su za turske vlasti svi njegovi simpatizeri preko noći postali „članovi naoružane terorističke organizacije“. Pa tako i Hakan Şükür. On je samo jedan od tisuća pojedinaca iz Turske koji su se na ovaj ili onaj način „zamjerili“ Erdoganu i čija je budućnost neizvjesna. Ne ulazeći u shvaćanja i misaoni koncept bivšeg turskog nogometnog asa, o kojima ne znam puno i koja nisu toliko ni bitna, a i ne smatrajući ga nešto bitnijim od tolikog broja sudaca, profesora, učitelja,... koji su bez ikakvih dokaza platili cijenu vojnog puča, on može poslužiti kao ilustracija režima koji Erdogan sve više učvršćuje. Suludo i neshvatljivo zvuči proglasiti neku organizaciju s kojom se politički razilazi, ni manje ni više, nego terorističkom, a njene simpatizere teroristima. U svakom slučaju, i Hakan Şükür postade terorista te je protiv njega u prvoj polovici ovog mjeseca raspisana tjeralica. Da se vlasti ne šale, svjedoči i hapšenje njegovog oca Selmeta odmah nakon vojnog puča.

I kao da ludosti nema kraja, Nogometni savez Turske i njegov bivši klub Galatasaray odlučili su ovih dana izvršiti damnatio memoriae nad još živućim Hakanom. Tako su, kako prenose regionalni mediji, iz kompleksa nacionalnih reprezentacija „Hasan Dogun“ uklonjene sve njegove slike, u muzejima sa slikama turskih reprezentativaca također nedostaje jedna karika, a ime se briše i sa pločnika grada Edirne gdje se ispisivalo imena turskih nogometnih zvijezda. Pored toga, režim je naredio i zaplijenu sve njegove i imovine njegova oca.

Tako je u Turskoj završena priča o jednom od njenih najboljih nogometaša u povijesti, glavnoj zvijezdi reprezentacije s kojom je 2002. osvojio treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji i vlasniku najbržeg gola Svjetskih prvenstava (10.89 sec). Kroz karijeru je nastupao za brojne klubove kao što su Bursaspor, Galatasaray, Torino, Inter Milano, Parma i dr. Najveći trag nesumnjivo je ostavio u Galati (392 nastupa i 228 golova) i turskoj reprezentaciji (121 nastup i 51 gol).

Şükür nije jedina sportska zvijezda koja je platila cijenu kritike upućene Erdoganu. Nedavno se NBA zvijezde Enesa Kantera odrekla njegova porodica zbog, nećete vjerovati, negativnog osvrta na jednoj društvenoj mreži na turskog vožda zbog čega ga se optužilo da je Gülenov simpatizer. Tada je njegov otac zatražio da se odrekne njegovog prezimena, a izrevoltiran time, Enes je prezime Kanter promijenio u Gülen.

Hakan Şükür i Enes Gülen (Kanter) samo su pokazatelji do koje mjere ide apoteoza lika i djela turskog predsjednika Erdogana među njegovim podanicima (kojih ne nedostaje ni i u BiH), protiv kojeg se kao i protiv boga (prema islamskom i davnom crkvenom nauku) ne smije ništa negativno reći. Ceh te apoteoze neki su već platili, za neke se lomače spremaju, a nama ostaje vidjeti kakve teže posljedice to može u budućnosti imati za Tursku i cijelu regiju.

(Mato Šarčević, Prometej.ba)