krate uz playstation, a vještinu pisanja koriste samo u kladionicama, ovaj nekadašnji vezni igrač “Juventusa”, “Basela” i turskog “Bursaspora” je i za vrijeme karijere čitao filozofsku literaturu, a godinama piše političke kolumne u beogradskoj “Politici”, dok sociološke eseje o odnosu sporta, društva i religije objavljuje u eminentnim časopisima poput “Le Monde diplomatiquea”.


Iz intervjua za Slobodnu Dalmaciju, gdje ga možete pročitati slijedeći prethodni link, izdvajamo nekoliko njegovih zapažanja:


Smatrate li da neoliberalni kapitalizam nema alternativu?

– Ne samo da ima alternativu, nego ako se on uskoro ne sruši, svijet će doći na rub ne samo ekonomske, nego i ekološke katastrofe. U tom smislu bliska mi je postavka Rose Luxemburg “Socijalizam ili barbarstvo”, ali ne onakav socijalizam kakav je bio u SSSR-u ili čak u Jugoslaviji. Ali da ne pametujem, o tome u Hrvatskoj dosta preciznije i učenije od mene govore neki momci i djevojke sa studentske ljevice, među kojima imam dosta prijatelja, i koji vrlo dobro mapiraju probleme i rješenja kako u samoj Hrvatskoj, tako i na globalnoj razini.


U jednom intervjuu ste izjavili da je rat u Jugoslaviji bio “velika podvala”. Možete li to malo objasniti? Kako ste sebi objasnili raspad Jugoslavije? Tko je kriv za rat?

– Sebi ga i dalje pokušavam objasniti, i jedno vrijeme sam se baš intenzivno bavio samo ratom i raspadom Jugoslavije. To je jako kompleksna priča, dok se za nacionalne javnosti ona po pravilu svodi na nekoliko istaknutih likova i topografiju zločina, i obično odgovara medijskoj slici, neznanstvena je i ne ulazi u složenije kauzalitete. Kad sam rekao da je “podvala”, mislio sam na to da je posrijedi već viđen scenarij u mnogim drugim zemljama koje je trebalo podvrgnuti novim odnosima ovisnosti i neoimperijalizma. I zbog toga međunarodna zajednica nije učinila dovoljno da – ako već ne može spriječiti nacionalizme i radikalizaciju – drastično ublaži njihove posljedice i poveća mirovne napore. Na istoj liniji smatram da je krivnja proporcionalna koncentraciji moći određenog čovjeka ili grupe u određeno vrijeme na određenom mjestu. Međutim, bez obzira na političke i vojne lidere, dio krivnje snosi i narod jer, kao što je Jaspers rekao, krivnja nije samo pravna i politička, već postoji i moralna krivnja.

 

ivan ergic 2

 

Kako ste se osjećali kad je prije nekoliko godina vaš “Basel” igrao domaću utakmicu Kupa UEFA-e protiv “Širokog Brijega”, i kad su vam gostujući navijači vikali “Ubij Srbina”?

– Nisam osjećao zaista ništa posebno, jer tako nešto je postalo normalno u nas. Međutim, kad su neki novinari poslije utakmice s nestrpljenjem čekali da to prokomentiram, rekao sam da su to “isto moji ljudi, pa da ne znam kakvi su”, i to prije svega da ne bih nikome tamo dao povoda da ponovo razglabaju o plemenima i barbarima koji imaju kronično neprijateljski i šovinistički odnos jedni prema drugima. Vidio sam kasnije da je Novak Đoković nešto slično prokomentirao kad ga je spiker greškom na jednom turniru proglasio Hrvatom, rekavši da to ionako manje-više dođe na isto. Iako i on često koketira s populističkim patriotizmom i folklornim pravoslavljem, moram priznati da me je time kupio, i ne znam bih li mogao imenovati još nekog od sportaša na ovim prostorima tko bi tako šmekerski odreagirao.