Ovakva rečenica je gotovo jedino moguća kao reakcija na to što izgovara moj, još kratko vrijeme, kolega Karamarko. Ja nažalost ne mogu ili ne znam tako banalno nastupati i zato se veselim odmaku od politike u kojoj ne želim sudjelovati i za koju sam uvjeren da Hrvatskoj ne može donijeti ništa dobro.

Banalnost je u svemu tome samo prividna, ali priznajem da nemam bolju riječ. Nedavno je Vjeran Zuppa upotrijebio riječ "obespamećenost" i možda je to prikladnije. Pred par godina sam bio u rodnoj kući Franje Tuđmana i vidio baš obespamećenost na djelu. Kronologija njegovog života je prikazana u mnoštvu fotografija u kojima nije bilo niti jedne iz partizanskih dana. Sam Tuđman se nikada nije sramio svojih partizanskih dana ni svog komesarskog posla niti toga da je s Titom stvarao Jugoslaviju. Sve ima svoje vrijeme i svatko ima svoj put.

Banalnost mog kolege Karamarka je nešto što bi vjerujem i sam Tuđman osudio. Politički se nisam slagao u mnogo toga s Franjom Tuđmanom, smatrao sam da nije demokrat niti modernizator Hrvatske, ali kao da je učio od Havela, Tuđman nije oživljavao antagonizme iz prošlosti da bi gradio političku poziciju nego je povijesne zablude pokušavao miriti i nadilaziti. (Havelova teza - _vi koji gradite svoju političku poziciju na antagonizmu prema djelima iz komunizma ste gori od samih komunista jer njih više nema._) Moj kolega Karamarko upravo to radi, kopa po prošlosti, proizvoljno ju interpretira i na tome gradi svoju političku poziciju. U svojoj banalnosti on kao da ne vidi da tako oživljava antagonizme i cementira podjele za budućnost. Odabirem misliti da on to ne vidi, jer ako vidi i zna, to bi bila opasna zloćudnost.

Pri odabiru teze da SDP i moj otac nisu htjeli Hrvatsku, moj kolega Karamarko banalno falsificira političku raspravu jednog trenutka pred 24 godine. Koliko god zgodno zvuči da su SDP i moj otac u tom trenutku napustili Sabor to se naprosto nije desilo. Odbijam misliti da mom kolegi Karamarku to uopće nije bitno već vjerujem da se radi o banalnom neznanju i izvrtanju. Prvi sam koji će reći da su neuspjesi mog oca možda čak i veći od njegovih uspjeha, ali da su i ciljevi za koje se borio bili veliki i da se vrijedilo za njih boriti. Primarni cilj mog oca tada je bilo napraviti sve što se može da ne dođe do rata. Nije uspio.

"Hrvatska je Lijepa naša za sve nas koji u njoj živimo" ponavljao je moj otac u 90-ima. Sanjao je Hrvatsku koja pripada svima nama koji u njoj živimo i u kojoj svi imaju pravo na dostojanstven život, a kolega Karamarko uporno inzistira na vlasništvu HDZ-a nad Hrvatskom, u definiciji hrvatstva i domoljublja koje isključuje. Svaka politika podjela osuđuje Hrvatsku na dugotrajnu agoniju jer problemi Hrvatske već duže vrijeme nadilaze mogućnosti vlasti, jedne stranke ili koalicije na vlasti da ih riješi.

Facebook-reakcija Ivana Račana na izjavu Tomislava Karamarka, predsjednika HDZ-a Hrvatske: 'Dva puta su na vlast dolazili oni koji nisu htjeli Hrvatsku. Prvo Račan, a sada Milanović'