Danas je malo među živima onih koji su preživjeli te mračne godine gladi, rata, patnje i bijede. Oni preživjeli s gorčinom se prisjećaju tih vremena kada je kroz Ramu prošlo nekoliko različitih vojska. Svaka je od njih iza sebe ostavila ljudske žrtve, pustoš, jad i bijedu.


Spas od gladi

Stanje u pučanstvu je bilo katastrofalno. Zavladala je panika, zatim glad i tifus od kojeg su brojni umrli. Budući da je glad svakodnevno prijetila, javila se ideja da se djecu smjesti na sigurno i prehrani 1942. i 1943. godine. Čak 680 djece odvojeno je od svojih roditelja te odvedeno u Zagreb i okolicu te u Sarajevo kako bi ih se spasilo od sigurne smrti. No, djeca starosti od 1 do 13 godina to nisu znala, znali su samo da odlaze od rodne kuće, sigurnosti roditeljskog doma. Plač je tih godina vladao Ramom, plač djece za roditeljima i obratno. Mnogo djece nikad se nije vratilo, za neke se nije saznalo gdje su do dana današnjeg, posvojeni su, dobili su novo ime i prezime i tako izgubili svoj identitet. Kasnije su to otkrili i neumorno su tražili preko časopisa Arena svoje roditelje i svoj rodni zavičaj. O jednom takvom slučaju snimljen je 1967. dokumentarni film. Novinar Zvonko Letica saznao je za slučaj djevojke Marte Barišić iz Kozla sa Šćita. U dokumentarnom filmu “U potrazi za izgubljenim zavičajem” snimio je dirljiv susret u Rami izgubljene djevojke Marte i njezinih roditelja. Na svu sreću, jedan dio djece sretno se vratio svojim kućama s velikim iskustvom, ali i s nostalgijom za izgubljenim djetinjstvom.


Među njima je i Luca Tučić, danas 80-godišnjakinja. Iako je zagazila u deveto desetljeće života, Luca se dobro sjeća tih strašnih dana kada je kao desetogodišnjakinja zajedno s bratom odvedena u nepoznato.

- Uzeli su mene i mog brata, a drugi brat je ostao s roditeljima. Odveli su nas u Zagreb gdje smo bili 15 mjeseci. Nije meni bilo teško. Imala sam što pojesti, konačno sam imala normalnu odjeću i topao dom, ali najteže mi je bilo što su me odvojili od brata. On je bio u mjestu Brezovica, a ja u Dubcima kod Zagreba, prisjeća se Luca koja je iz sela Jaklići odakle su je odveli ponijela samo malu vrećicu na vratu s imenom i prezimenom. Baka Luca priča kako je u obitelji Franje Čišmešlija radila poljoprivredne poslove, čuvala krave na što je već bila naviknula, pa joj ništa nije bilo teško.


- Kada sam krenula nazad kući, svi su plakali za mnom. Susjedi su mi dali novac, sjećam se da su i tada bile hrvatske kune, svega i svačega, a meni je samo bilo na pameti da se što prije vratim u svoju Ramu, priča Luca.


Kada se vratila, glad se smanjila, narod je dobio natrag svoje njive da se radi na njima, sadi... No, u njezinom sjećanju još su vremena kada su partizani pokupili sve žito koje su imali.


Imali smo samo jednu kravu, a partizani su je pred našim očima zaklali i pojeli. Onda bi moj otac išao raditi za malo pure kako bi nas prehranio, sjeća se Luca koja je jedna od desetak danas preživjelih.


Živo ih još 10-ak

O zbrinjavanju i spašavanju djece iz Rame postoje arhivski dokumenti u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) u Zagrebu gdje, uz ostale arhivske fondove, postoji i Kartoteka djece s imenima, prezimenima i mjestu rođenja. Od već spomenute brojke od 680 imena, najviše je djece iz Gornje Rame, više od 529, iz Srednje Rame (Uzdol, Duge, Šćipe, Papci, Višnjani, Sovići, Doljani) 48, iz Donje Rame (Gračac, Kućani, Ustirama, Trišćani) 11. Iz Gornje Rame najviše je djece iz Rumboka (103), Orašca (95), Proslapa (49), Ploča (22), Kovačeva Polja (19), Jaklića (13), Podbora (13), Varvare (15), Ripaca (10), Borovnice (4), a neka djeca nisu znala svoje mjesto pa su jednostavno rekla da su iz Prozora, takvih je 144. Osim katoličke djece, bilo je i 16 muslimanske djece.


U Rami je, osim Luce Tučić, prema nekim podacima, živo još njih 10-ak koji su prije 70 godina spašeni od gladi. Do mnogih smo pokušali doći, no neki zbog starosti, a neki i zbog loših sjećanja na ta davna vremena nisu se htjeli ponovno vraćati u prošlost i otvoriti, kako su nam kazali, stare rane.


allaaaaaaaaaah1


allaaaaaaaaaaaaah2