Jaklići: tko je odgovoran?
Kad se u nekome mjestu, kao sada u Jaklićima, u općini Prozor-Rama, dogodi nešto ružno, kada osamnaesto- i devetnaestogodišnji mladići - naoružani do zuba kao u neka davna stara „dobra“ ratna vremena - napadnu i ozlijede nevine osobe (svejedno koje starosne dobi oni bili) u namjeri da bi od njih nasilno uzeli novce, odjednom svi „skačemo na zadnje noge“ tražeći, uz osudu samoga čina, i najdrakonskije kazne za počinitelje.
Sada, kada se dogodio jedan uistinu brutalan napad na moga dobrog poznanika Đuresa i njegovu dobru i marljivu kćerku Anu kao da su, čini se, mnogi odahnuli dušom. Ali, ne radi toga što su napadnuti dvoje nedužne čeljadi. Svima njima žao je tih osoba, ali ovo im je bila prilika da se konačno kaže istina o stanju u mjestu u kojem se živi. A u njemu se, svjedoče to svojim jasnim iskazima mnogi, živi u strahu, i to u svakodnevnome strahu. A, od koga? Od svojih!
Uz to, ova oružana pljačka i njezin po napadnute osobe ipak sretan završetak, bila je prigoda mnogim ustrašenim „junacima“ da iskažu ne samo svoj bijes zbog učinjenog zločina, nego da iskažu i svoj jedinstveni zaključak - a to je za ovu priču ovdje jako važno - da nitko od nas nije odgovoran za ono što se dogodilo. Svi smo odjednom pravedni, pošteni, solidarni, rodoljubni, kršćani … Tko je kriv? Krivi su, prema navedenim iskazima isključivo već spomenuti golobradi momci. Kako ih kazniti? Bože-te-sačuvaj! Ni izgovoriti to ne smijem.
A, upravo u tome grmu i leži zec. Potrebno je, stoga, pogledati i drugu stranu medalje pa vidjeti jesu li uistinu za sve ovo odgovorni samo dva gore spomenuta mladića, ili je odgovornih puno više i na mnogim drugim razinama.
Baketarići su napadnuti u svojoj obiteljskoj kući od strane I.Z. (18) i T.Ć. (19). Usprkos prijetnji čak i vatrenim oružjem, zahvaljujući svojoj hrabrosti i pribranosti uspjeli su se obraniti, a počinitelji su prepoznati i uhapšeni. Policija je u Ramskom jezeru pronašla oružje kojim su se napadači koristili.
Bit ću, vjerojatno, jedan od rijetkih koji za ovo počinjeno kazneno djelo neće osuditi samo ovu dvojicu mladića. Neću osuditi samo njih zbog toga, što, nećete mi vjerovati, oni sami nisu krivi za ovo što se dogodilo niti su mogli biti krivi. Naime, nije ovo prvo događanje krađe i prepada u Rami. O tome u privatnim razgovorima i u birtijama svi sve znaju i svi o tome pričaju. Ali, svi su do sada šutjeli. A, zašto? Kažu: iz straha! Svatko je, naime, govorio: nemoj da se čuje od mene; hvala Bogu, nisu svraćali kod mene; što me briga, eto im tamo?
A pitanje glasi: koga je trebalo biti briga?
Nakon svega, mora se u ovome jaklićkom slučaju reći: kriv je sustav – od vrha do dna. Krivi su oni koji su bili zaduženi za odgoj ovih, u biti dobrih momaka, koji su bili zaduženi za njihovo odrastanje, za njihovo obrazovanje, počevši od obitelji, susjeda, vršnjaka, medija, organizacija (političkih, športskih, crkvenih), od škole, političkih stranaka, vjerskih zajednica (župe) …
Pođimo, stoga, redom i upitajmo se zašto su podbacile neke od gore spomenutih institucija? Možemo li razmišljati malo drukčije da bismo došli do istine, a ne samo osuđivati i predlagati oblike srednjovjekovnih dželatskih oblika kažnjavanja prijestupnika.
Obitelj. Ona bi trebala biti i jest najvažnije mjesto za razvoj čovjekove ličnosti, mjesto u kojemu se uče temeljne vrijednosti i norme društva, zajednice kojoj se pripada. Obitelj bi trebala biti i jest mjesto čovjekove najintimnije skrovitosti, mjesto u kojemu se kroz emocionalno odrastanje vrši stabilizacija ljudske osobe - od dječje dobi do duboke starosti. Obitelj bi trebala biti i jest mjesto u kojemu se primaju i usvajaju kulturni obrasci ponašanja i vjerovanja, među ostalim i religiju, njezin nauk i etičke norme, te ćudoredne zakone. A sve to trebalo bi ljudima, svima nama, poslužiti za svekoliku orijentaciju u životu.
Međutim, mi se ne želimo suočiti s jednom tako zorno prepoznatljivom činjenicom: današnja obitelj izgubila je one odlike koje su „krasile“ nekadašnju patrijarhalnu ramsku obitelj, kakvu znamo iz bakinih i tetkinih priča. Tu, gledano iz današnje perspektive, dobru ramsku obitelj resila je značajka da je bila ne samo ekonomska jedinica (u kojoj su muž i žena zarađivali za svagdanji život svih u njoj), nego i dječji vrtić (djeca su odrastala uz brižnu ljubav djedova i baka), ali i starački dom (muževljevi i ženini roditelji nisu bili napušteni i ostavljeni na milost i nemilost socijalnih ustanova).
Također, ne želimo se suočiti s činjenicom da su današnje obitelji, što je sasvim razvidno, razmrvljene, izgubljene, usamljene i ostavljene na vjetrometini društvenih zbivanja. Uz sve to, one su bez ikakve perspektive. Ponajprije stoga, što zbog postojećih ekonomskih uvjeta ne mogu biti niti jesu ekonomske jedinice, u onome smislu u kojemu smo razumijevali raniju, patrijarhalnu ramsku obitelj. Jer, i kad bi se htjelo, nema se gdje niti kod koga raditi da bi se imalo što zaraditi za normalno funkcioniranje obitelji. A za to krivnju snose političke elite kako na lokalnoj tako i na federalnoj i državnoj razini. Osim toga, današnje obitelji nisu ni dječji vrtići, jer nema djece, a nisu ni starački dom, jer starost je teret i nevolja. Da je to tako vidljivo je i iz činjenice što Franjevački samostan Rama-Šćit u zajedništvu s općinom Prozor-Rama gradi starački dom, a ne dječji vrtić. Svi su već, i u Crkvi i u općini, svjesni činjenice da ramskim obiteljima nisu potrebni dječji vrtići (nema djece ni za normalnu popunu prvih razreda), ali jesu starački domovi, jer o starijim, bolesnim i onemoćalim osobama još malo pa u Rami neće imati, odnosno neće htjeti nitko skrbiti.
Komšiluk – „Sve daj, komšiju ne daj“, govorilo se nekada. Danas bi se moglo reći: „Komšija? Daleko mu kuća od moje!“ Mnogi se stoga pitaju, gdje se izgubila vrijednost onoga toliko opjevavanog skladnog ramskoga komšiluka? Je li njegovu nestanku doprinijela sveopća društvena, ekonomska i uz njih još k tome moralna kriza, sveopće socijalno raslojavanje u poslijeratnome vremenu te neprestano stigmatiziranje onih članova zajednice koji se nisu uspjeli „snaći“? Ili je, pak, komšiluk „pojela“ slijepa privrženost određenim interesnim, a to ponajprije znači nacionalnim/nacionalističkim političkim (čitaj: stranačkim) opcijama, razni oblici korupcije, nepotizma, marginalizacija slabih i neutjecajnih? Ili mješavina i jednoga i drugog?
Kad bismo željeli da naši susjedi budu istinski prijatelji nas i naših obitelji, očekivali bismo od njih da nas – bez naše ljutnje - upozore na neprimjereno ponašanje naše djece. Međutim, koliko znamo, to je danas gotovo nezamislivo. Moja djeca su anđeli, vragovi su u susjedovoj kući.
Vidljivo je, stoga, da su današnje obitelji – kako gradske tako i seoske - razdvojene bedemima nerazumijevanja, nepovjerenja, pa čak i mržnje. Nitko ni s kim ne komunicira. Kao „sveto mjesto“ komšijskoga susreta postali su kafići, kladionice, noćni klubovi, jer su kao na jarkome suncu „usahnuli“ međusobni komšijski posjeti. Zamijenili su ih neki drugi sadržaji. A u njihovu izvođenju nema mjesta za zajednički bezinteresni susret.
Vršnjaci. Mladi ljudi svoj identitet – ono što oni jesu i po čemu su drukčiji od drugih - ne grade više u okviru svojih obitelji, škole, niti u okviru vjerske (katoličke ili islamske) zajednice. Ali oni ga neprestano traže. I moraju ga (pro)naći. Istraživanja pokazuju da ga u tome traženju izgrađuju u društvu svojih vršnjaka (djevojaka i mladića) u izdvojenim, zatvorenim i time nekontroliranim prostorima kafića i raznih (športskih, kladioničarskih i stranačkih) klubova. Mladi su postali njihova vlastita, a ne briga društva. A njima je, kao i nama starijima nekoć, potrebno biti netko i nešto, biti faca i cool u društvu vršnjaka, biti prihvaćen i uvažavan, imitirati svoje uzore. U svakome slučaju, oni žele biti drukčiji od (ne)sposobnih roditelja. A to se može jedino ako se ima novaca. Ali, kako do njih doći? Kako ih namaći? Jedan od mogućih načina je i onaj koji se dogodio u Jaklićima.
A što mogu vršnjaci? Mogu puno. Ali, ne mogu sami. Takav je ljudski život. Potrebno im je imati nekoga starijeg – u mjestu, u školi, crkvi, politici, u koga će imati povjerenja, nekoga tko ih neće prevariti, nekoga tko će im u danim okolnostima posvetiti sebe i reći im istinu, dati im smjernice i naznačiti one vrijednosti za koje se potrebno žrtvovati. Mladi su spremni na to. Ne treba ih potcjenjivati niti odbacivati. Tu su s nama. Samo nitko od nas neće s njima.
Vjerske zajednice. Predstavnici vjerskih zajednica natječu se tko će od njih izgraditi velebniji vjerski objekt – viši i osvjetljeniji crkveni toranj ili džamijski minaret, a to znači: što će biti glasnije i dalekočujnije: zvuk crkvenoga zvona ili glas mujezina te tko će sa svojim džamijskim ili crkvenim prostorom izići dublje na profanu gradsku ulicu i učiniti je sakralnijom? Zatim, tko će od njih biti nacionalniji (hrvatskiji, bošnjačkiji, srpskiji) te tko će biti bliži i bliskiji svojim ratnim „herojima“, tko će duže i upornije šutjeti o zlodjelima pripadnika svoje vjerske zajednice, tko će biti posljednji u traženju oprosta od drugih ako ikada i bude zatražen za zlodjela koja počiniše pripadnici njegove vjerske zajednice (jer to je, kako vidimo, čin nacionalne veleizdaje). Nažalost, baveći se takvim poslovima, predstavnici vjerskih zajednica ne mogu biti uzor mladim ljudima. Mogu ih samo trovati. I truju ih!
I ne samo to. Iako ispovijedaju vjeru u istoga Boga, oni se u ime toga Boga i ne sastaju niti nalaze zajedno. Živi se dva, odnosno tri, pa i četiri odvojena svijeta pod jednim krovom nebeskim. Mišljenja sam da bi se bosanskohercegovački gordijski čvor, a time i prozorsko-ramski, moglo lakše riješiti da nije uplitanja vjerskih poglavara u rješavanje političkih pitanja. A oni još nikada do danas nisu zajedno sjeli za jedan stol da bi iznijeli zajednički vjernički dogovoreni stav o okvirima države ili općine u kojoj bi svi vjernici – bez obzira na vjerski predznak – mogli zajedno živjeti. Ne, oni i dalje čuče u zavjetrini i „jarcaju“ svoje političke miljenike da slučajno ne bi popustili u inzistiranju u zaštiti vitalnih nacionalnih interesa, kako na razini općine tako i države.
Ovdje je također potrebno sasvim jasno reći sljedeće: Kad je riječ o školskome vjeronauku i vjerskoj poduci prije Prve pričesti i Krizme kod katolika, jaklićki događaj živi je primjer totalnoga promašaja projekta konfesionalnog vjeronauka u školi. Ovaj događaj nuka na pitanje: imaju li župnici, paroci i imami uopće vremena za mlade, za njihovo odrastanje, za njihove mladalačke nestašluke?
U odgovoru na ta pitanja moglo bi se reći da o današnjim mladim ljudima i o današnjim obiteljima nitko ne vodi računa. Mnogi već sasvim glasno izgovaraju da je župni pastoral u mnogim našim krajevima bio i ostao mislena imenica. Stječe se dojam da se i dalje prakticira onaj starinski patrijarhalni stav prema vjernicima kao „neukoj pučini“ kojoj se može pričati sve i svašta bez osjećaja odgovornosti za njihovu vjersku i duhovnu izgradnju. Ne čudi stoga što je obitelj zakazala. A to se vidi i u ovome slučaju. I ne čudi što su ljudi, posebno mladi, sve više distancirani od Crkve. Slijedom toga mogli bismo zajedno s poznatim njemačkim pastoralnim teologom Herbertom Haslingerom reći da „problem današnjeg pastorala zajednice nisu ljudi koji su distancirani od Crkve, već zajednice koje su distancirane od ljudi.“ (u: Lebensort für alle. Gemeinde neu verstehen, 2005:211)
Umjesto zaključka
Trajalo bi dugo kad bismo se sada bavili još i medijima i njihovim utjecajem na mlade, zatim političkim strankama i s njima tijesno povezanim športskim klubovima kojima mladi služe kao nepresušni izvor nacionalističkih fanatika za dobivanje izbora.
Ali, što onda sada? Da se vratimo u Jakliće ili odemo u neko drugo mjesto? Ne, nije potrebno ni jedno ni drugo. Matrica je ista, a ona kaže: jaklićki događaj samo je posljedica katastrofalnoga stanja u društvu u kojemu živimo. Potrebno je to stanje mijenjati. U tome trebaju sudjelovati svi: građani – svaki od nas pojedinačno, zatim škole (osnovne i srednje), političke stranke, vjerske zajednice, udruge civilnoga društva, …
Nažalost, da bi se u nekoj zajednici krenulo naprijed, prijeko su potrebni, čini se, određeni devijantni događaji, ili bolje rečeno: 'događaji otrežnjenja', kao što je bio ovaj slučaj, da bi se krenulo s mrtve točke nečinjenja.
| Ivan Markešić |
Prometej | 05/2013