-Policija nema što tražiti izvan granica države-govorio sam Tuđmanu.
Kako sam u svom stavu bio čvrst, pala je odluka o formiranju garde. Četiri brigade specijalne policije bez mog znanja prešle su u gardu, no imao sam dobru vezu s Tusom, koji je tada bio načelnik zrakoplovstva i protuzračne obrane u Beogradu . Kad je, također bez mog znanja, bilo postrojavanje na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj, pobrinuo sam se da slučajno u to vrijeme postrojavanja ne bi na stadion pala kakva krmača.


TUĐMAN DAO POSAVINU
Tuđman mi je rekao da je Miloševiću dao Posavinu, a mi ćemo dobiti sve u zaleđu Dubrovnika.

- Onda ćeš dovesti Srbiju do četrdeset i sedam kilometara od Zagreba - rekao sam mu.
- Ma ne, sve ćemo se dogovoriti s Miloševićem -  rekao mi je Tuđman.


Razgovarali smo oko sedam navečer uz čaj i viski.

- Dao si Miloševiću plodnu ravnicu - rekao sam mu.
- Bez brige, Hrvati iz Posavine će naseliti Korenicu i Plaški, Hrvatska će biti čista - povjerio mi se Tuđman.
Tako je i bilo. Miloševiću je odgovaralo da iseli Hrvate iz Bosne, da dođe do pred Zagreb i dobije srpsku republiku u Bosni, a Tuđman to nije shvatio.


 

POČETAK KRAJA S TUĐMANOM
Manolića sam upoznao odmah nakon Drugog svjetskog rata dok je bio načelnik policije u Zagrebu. Šef karlovačke okružne policije Vlado Novaković je prešao na službu u Zagreb. Došao sam ga posjetiti i tako sam upoznao Manolića. Između Manolića i mene nikad nije bilo svađe, nakon 1971. godine posjećivao me u mom vinogradu. Poslije 1990. godine, kad smo opet došli na vlast, Tuđman je htio da budem šef obavještajnih službi, a ja sam mu predložio Manolića.
-Znači, svi ćete me napustiti - to su bile Tuđmanove riječi.
To je bio početak našeg kraja.
-Ne, pa imaš Šuška - uzvratio sam mu.
Na to je Tuđman samo odmahnuo rukom.


*Iz jednog od feljtona Josipa Boljkovca koje objavljuje portal tjedno.hr