Latinka Perović kao "ideološki guru" ljevice i liberala u Srbiji, ideološki uzor Zorana Đinđića i Čedomira Jovanovića, u svojoj novoj knjizi obradila je intelektualnu i političku elitu Srbije na prijelomu 20. i 21. stoljeća kroz portrete 13 značajnih ličnosti. Kroz samu knjigu zapravo nam daje poglede i odgovore na pitanje „Kojim putem Srbija treba krenuti?“ O knjizi su govorili, između ostalih, recenzentica historičarka Dubravka Stojanović i sama autorica Latinka Perović.

Interesovanje je bilo relativno veliko za naše standarde. Okupilo se preko 50 ljudi, a prodano je 18 knjiga. Bilo je prisutno 10-ak profesora povijesti. Većina prisutnih bili su ljudi u zrelijim godinama.

Latinka Perović dugogodišnji je politički i društveni mislilac, bivša političarka i renomirani historičar. U periodu liberalizacije 70-ih godina zalagala se za osuvremenjavanje jugoslovenskog komunističkog sustava, uvođenje većih sloboda i prava ali i odmicanje od ideoloških okova, zbog čega je smijenjena u velikoj čistki 1972. godine. Nakon kraja utjecajne političke karijere Perović se posvetila historijskim istraživanjima prošlosti Jugoslavije i Srbije 19. i 20. stoljeća, da bi se njeni radovi posljednjih godina protegli i na 21. stoljeće.

Kako je profesorica Dubravka Stojanović na promociji rekla: „Latinka Perović odgovara na pitanja zašto partijska država pobeđuje pravnu državu i postane uvek jednopartijska. Zašto se institucije sruše. Zašto je kolektivno nadvladalo individualno.“

Vrhunac istraživačkih nastojanja Latinke Perović bez imalo sumnje je upravo knjiga „Dominantna i neželjena elita“. Kao simbol i metaforu dominantne elite prikazan je Dobrica Ćosić. Upravo on bio je glavni ideolog te dominantne elite. S druge strane, kao protutežu dominantnoj eliti Perović je dala prikaze 12 ljudi, koje je i sama poznavala, a koji su željeli kako autorica kaže „..drugu Srbiju, Srbiju otvorenu za saradnju koju će osećati ljudi u regionu.“

Kao ideolozi i simboli neželjene, ali progresivne elite, prikazani su Marko Nikezić, Koča Popović, Milovan Đilas, Ivan Đurić, Novak Pribićević, Slobodan Inić, Ivan Stambolić, Olga Popović-Obradović, Sima Ćirković, Zoran Đinđić, Bogdan Bogdanović i Radomir Konstantinović.

Upravo su oni liberalna elita Srbije koja nije željena nacionalističku mržnju kao temelj društva, elita koja je gledala Srbiju u okvirima ujedinjene Europe.

Jedan od promotora bio je i gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović koji navodi kako: „Latinka Perović piše stilom nedostižnim za obične smrtnike.“ U istom tonu nastavlja: Dominantna i neželjena elita napisana je na najvišem europskom i svjetskom nivou.“

Profesor Zlatan Begić ocijenio je stil: „Autorica je unijela sebe i svoju emociju, ali ne dovodeći u pitanje britkost argumentacije.“

Ovo kapitalno djelo na 671 stranici s cijenom od 30 KM postalo je bestseler. Već sada, za samo par mjeseci, prodano je u preko 3000 primjeraka, što je nezabilježeno za stručnu literaturu u našem govornom području. Svakako je dobrom glasu djela pridonijela i sama pozitivna reputacija Latinke Perović, ali nikako ne umanjujući kvalitet njenog istraživačkog rada. Profesorica Perović daleko je nadrasla biografski element. „Dominantna i neželjena elita“ i nije skup biografija. Ona biografije koristi samo kao temelj za prikazivanje šire slike i dva puta, sukoba dvije elite, establišmenta i progresivne elite.

Promocija u Tuzli, u organizaciji „Fondacije: Istina, pravda, pomirenje“, koja pomaže obranu Ilije Jurišića, a uz podršku grada Tuzle, prva je promocija u Bosni i Hercegovini. Knjiga je do sada promovirana u Beogradu, Zrenjaninu, Novom Sadu, Podgorici i Zagrebu, a nakon Tuzle slijede promocije u Ljubljani, Sarajevu, Skoplju i Zaječaru.

Producent Slavko Goldštajn na zagrebačkoj promociji komentirao je: „Ovakvu knjigu mi u Hrvatskoj nemamo.“

Hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić dala je izuzetno pozitivnu ocjenu djelu riječima: „Ovo je najinteligentnija knjiga o politici na prostoru bivše Jugoslavije koju sam ikada pročitala.“

Kao moralni poticaj pisanju ovakvog kapitalnog djela Latinka Perović citirala je jednog od „junaka“ knjige, Bogdana Bogdanovića koji je rekao: „Da sam oćutao, proživeo bih mirno i sramno.“

Govoreći o mnogobrojnim promocijama autorica je opisala svoja osjećanja: „Dok slušam ljude i pohvale na promociji čvrsto se držim rukama za stolicu i mislim – 'To ne pripada meni, nego onima koje sam poznavala'.“

Nekako sumirajući cjelokupne svoje poglede Latinka Perović zaključno je rekla: „Pretenzija da se postane lider na Balkanu je prepreka ne samo našem razvoju već i slobodi drugih naroda.“

Sama promocija protekla je u jako ugodnoj atmosferi. Publika je upijala svaku riječ promotora, a pogotovo same autorice. Promotori gosti iz Srbije zahvalili su se gradu na organiziranju promocije i izrazili svoje zadovoljstvo što su ponovno imali priliku doći u Tuzlu koju cijene i poštuju kao doista drugačiju sredinu. Sama Latinka Perović je 2013. godine gostujući na svečanoj sjednici Općinskog vijeća Tuzle povodom 70 godina od oslobođenja prepričala anegdotu: „Kada sam djeci rekla da opet putujem, pobunili su se zbog mojih godina i zdravlja. Ali kada sam rekla da idem u Tuzlu, onda je bilo uredu.“

Međutim, dva detalja s promocije su ilustrirala žalosnu sliku stanja u Bosni i Hercegovini. Promocija je održana u „Međunarodnoj galeriji portreta“ u Tuzli koja se nalazi u zgradi „Doma mladih“. U istoj zgradi nalazi se i „Club Palma“. Nekako u isto vrijeme kada je Latinka Perović počela govoriti o knjizi, počela je i muzika u „Palmi“. Predstavljanje možda i najvažnijeg historiografskog djela naših prostora u novijem vremenu kao pozadinu dobilo je „tutnjanje basova“ i tehno ritmove.

Naslov članka namjerno je ovakav, da pokaže upravo taj kontrast. S jedne strane je historičarka svjetskog glasa koja promovira svoje najnovije djelo ocijenjeno vrhunskim kritikama od strane uglednih i renomiranih promotora, a s druge strane je kafana. Sam taj kontrast, bez zamjerke organizatorima kojima se i nema što zamjeriti, pokazuje svo srozavanje naših standarda i ono do čega nas je dovela dominantna elita. Znanost i kultura spali su u drugi plan zasjenjeni naoko važnijim pitanjima, a upravo o tome profesorica Perović i piše – Kako je društvo dopustilo štetnim idejama da budu dominantne, a napredne označilo kao neželjene.

Dok čekamo u redu da nam profesorica Perović napiše posvete, jedna gospođa komentira: „Dobro je dok stojimo u redu za knjige, a ne za hljeb i ulje. A i toga se sjećamo.“

Novinar Boro Krivokapić „Dominantnu i neželjenu elitu“ ocijenio je pomalo otužno, možda najbolje ilustrirajući ovaj kontrast i stanje u kome smo se svi našli prateći dominantnu elitu: „Knjiga je mentalni i intelektualni spomenik Srbije. Ali nažalost nadgrobni.“

Da li je ovo stvarno nadgrobni spomenik, svatko može sam prosuditi, ali da postoje dominantna i neželjena elita najbolje pokazuje susret Vojislava Šešelja i Latinke Perović 29.4.2015. godine u Palati pravde u Beogradu:
-Marko, dođi da me slikaš sa Latinkom. Ajde da se slikamo zajedno Latinka.
-Neću.
-Ajde zajedno da se slikamo. Sedi tu malo.
-Neću. Skloni se. Neću da se slikam.
Kada Latinka Perović ustaje i podupirući se o štap odlazi sa svog mjesta jer je Vojislav Šešelj sjeo pokraj nje usprkos tome što je odbila zajedničku fotografiju, on govori:
- „Sedi bre, možda ti je ovo poslednje slikanje.“

Koliko god opisana elita bila neželjena, ona je ipak moralni pobjednik u ukupnom zbroju. Iako popularna, dominantna elita je retrogradna i samo je pitanje vremena kada će propasti. Jedina prava dilema Srbije danas jeste hoće li pobijediti zajedno sa svojom neželjenom elitom, ili će bez nje propasti. Upravo o tome se može iščitati na stranicama „Dominantne i neželjene elite“. A jako značajan dio te neželjene elite svakako jeste i profesorica Latinka Perović.

autor: Dino Šakanović