Kako se za Isusova vakta umiralo na križu

________________________

Prolazi korizma. Dolazi Uskrs, najveći kršćanski blagdan. O njemu drugi put, za koji dan. Međutim, toga najvažnijeg kršćanskog blagdana, kojim se slavi Isusovo uskrsnuće, bez kojega bi, kako kaže sv. Pavao, uzalud bila naša vjera, ne bi vjerojatno bilo da nije bilo Velikoga petka i Isusove muke i smrti na križu. Neka ovih nekoliko redaka posluže kao dodatna nadopuna znanja o onome što, barem tako mislim, jako dobro znamo. No, ne sumnjajući u to naše znanje, usuđujem se ipak ponuditi sljedeći sadržaj o umiranju na križu za Isusova vakta. A za one malo mlađe, osakaćene politikom jednoumlja u obrazovanju, kroatizirani, a time zacijelo i ramski pojam arapskoga podrijetla „vakat“ (turski: vakit) znači vrijeme, doba.

Križ kao mjesto mučenja i smrti

Iako se ne zna točno geografsko podrijetlo niti vremenska starost razapinjanja na križ kao «najužasnijeg i najstrašnijeg oblika smrti» (Ciceron), ono je bilo jedan od uobičajenih oblika smaknuća nepoželjnih pojedinaca nastao na Starom Orijentu i u Antici. Pretpostavlja se da su ga «patentirali» Feničani, i da su taj način kažnjavanja nepoćudnih pojedinaca razvili iz smaknuća vješanjem, jer se uvidjelo da tim činom (vješanjem) osuđenik ubrzo umre, a trebalo bi ga ipak nešto duže mučiti, dok drugi izvori govore o Medejcima i Perzijancima. Može zvučati malo morbidno, ali razapinjanje na križ predstavljalo je znatan „napredak“ u tehnici tjelesnoga kažnjavanja nepoćudnika i pružalo je novu, do tada neostvarljivu mogućnost: produživanje patnje kažnjeniku. Preuzevši tu tehniku kažnjavanja od Kartažana tijekom Punskoga rata (od 264. do 146. godine pr. Kr.), Rimljani su se u Palestini tom vrstom kažnjavanja počeli koristiti veoma rano, još u I. stoljeću prije Krista, da bi na taj način kaznili neposlušne i odbjegle robove, kao i Ne-Rimljane ukoliko su se ogriješili o zakone Rimskoga carstva, a što se posebno proširilo nakon neuspjeloga Spartakovog ustanka 71. godine stare ere. Potrebno je naznačiti da se građane Rimskoga Carstva, što je bio poseban privilegij, nije moglo kazniti razapinjanjem na križ. Moglo im se odsjeći glavu, dati mogućnost izbora smrti ili ih protjerati, ali ne i toliko poniziti pa razapeti na križ.

Razapinjanje na križ – način izvedbe

Willibald Bösen, katolički teolog i profesor biblijskih znanosti na Sveučilištu Bielefeld, navodi da je u Isusovo vrijeme razapinjanje na križ bilo uobičajena metoda kažnjavanja (vidjeti natuknice: Kreuzigung: Allgemein (römische Strafe) i Kreuzigung Jesu, u: Lexikon für Theologie und Kirche 6 (2009., str. 460.-461). Prema Rimskome zakoniku, tom metodom kažnjavalo se delikte kao što su: pljačka, ubojstvo, izdaja, povreda dostojanstva i pobuna. Nije bilo točnih naputaka kako izvršiti čin razapinjanja na križ, pa je ono stoga imalo i različite izvedbene oblike, o čemu svjedoči i rimski filozof, državnik i pjesnik Seneca (Bösen, 2009:460-461). Uobičajeno je bilo, navodi ovaj autor, da osuđenik nakon bičevanja sam nosi poprečnu gredu do mjesta smaknuća, gdje bi se tu gredu pričvrstilo na već ranije postavljenu uspravnu gredu (stup). Potom bi osuđenik bio prikovan čavlima na taj stup, zapravo na T-križ (crux commissa), ili na †-križ (crux immissa). Radi umanjenja bolova raspetome je davan poseban opojni napitak. No, da bi mu se produžilo muke, u sredini križa stavljana je sjedalica (sedile) kao potporanj-oslonac. Razapeti je umirao u strašnim mukama. Nakon smrti bio je plijen grabežljivih zvijeri ili je ostajao visjeti na križu do potpunog istrunuća.

Prema Bösenu, Isusovo razapinjanje na križ odgovara gore navedenoj općoj slici. Međutim u mnogim detaljima ostaju pitanja na koja je potrebno tražiti i prikladne odgovore. No, „vrijeme“ i opća duhovna i religijska situacija vremena u kojem ovo pišem, ne dozvoljavaju mi nešto slobodnije govoriti o ovoj temi. Stoga ću se držati izvješća koja donose evanđelja i temeljem njih naznačiti ondašnje društveno značenje razapinjanja nepoćudnih osoba na križ.

Prema izvješćima iz Markova i Ivanova evanđelja (Mk 15,15 i Iv 19,1) Isus je bio preslab da bi mogao nositi svoj križ na Golgotu (Mk 15,22). Uobičajeni napitak koji mu se tijekom puta do Golgote nudio, Isus je odbijao (Mk 15,23). Dolaskom na Golgotu bio je gol razapet na T-križ (crux commissa), vjerojatno prikovan čavlima za ruke i noge. Prema tjelesnoj visini onoga tko je trebao biti razapet na križ, birana je i korištena određena vrsta križa (kao što danas biramo lijes za preminulu osobu). A to znači da je prema ondašnjim „standardima“ Isus bio malo viši od onih koji su bili u njegovoj pratnji, od majke Marije i njezine sestre Marije Kleofine i učenika Ivana i Marije Magdalene, pa je stoga izabran T-križ. Ploča na kojoj je bio natpis s imenom i krivicom zbog čega je razapeti bio zaslužio takvu kaznu, bila je napisana vjerojatno na aramejskom i grčkom jeziku. Svjedoci toga užasnog događaja, kada je Isus bio razapinjan, bile su galilejske žene. Skidanje s križa odobrio je sam Pilat, a skidanje je izvršio Josip iz Arimateje i to je, što je jako važno za ovu priču, učinjeno prije početka židovskoga Šabata.

Tko Isusa optuži na smrt na križu?

Kad je riječ o Isusovu razapinjanju na križ, potrebno je reći da njega na tu kaznu Rimljani nisu mogli optužiti ni po jednome od gore navedenih kaznenih djela. A to znači da Isus Nazarećanin nije bio ni pljačkaš, ni ubojica, niti izdajnik Rimskoga Carstva. Nije čak ni povrijedio nekoga od rimskih velikodostojnika, a nije ni pozivao na pobunu protiv cara, već je govorio „Bogu Božje, caru carevo!“. Evanđelja navode da Isusa, dakle, nisu optužili Rimljani, nego pripadnici vlastitoga, židovskoga naroda (ne treba zaboravit da Isus u to vrijeme nije kršćanin nego židov), i to židovska klerička, svećenička elita, na čelu s Visokim svećenikom Kaifom, a sve stoga što je Isus želio provesti određene promjene u vlastitoj židovskoj religijskoj organizaciji, slično onome što to danas donkihotski u Katoličkoj crkvi pokušava i, hvala Bogu, uspijeva svojim Svjetskim ethosom izvršiti veliki katolički teolog, Hans Küng.

Što se, zapravo, događalo na Golgoti?

Unatoč iscrpljenosti, izazvanoj ponajprije bičevanjem, Isus Nazarećanin je uz budnu pažnju ne samo rimskih vojnika, nego i židovskih svećenika, ali uz „nagovorenu“ pomoć Šimuna Cirenca, osobe koju on osobno možda nije uopće poznavao (veoma često u životu pomognu nam oni koji nam nisu „ni-rod-ni-pomozi-Bog“, oni koje nismo osobno poznavali i kojima mi osobno nismo ništa dobra učinili) uspio na Golgotu donijeti svoj križ, ili samo njegovu poprečnu gredu, što je tada, kako već rekoh, bilo uobičajeno. Evanđelist Ivan navodi da je Isus, viseći na križu, bio svjestan da je s njim i njegovim životom sve završeno, i da bi se ispunilo Pismo do kojeg je on kao vjernik židov jako puno držao, rekao je: «Žedan sam!» Vojnici su mu pružili ocat. Čim ga je popio, rekao je, navodi evanđelist Ivan: «Svršeno je!, naklonio glavu i izdahnuo“ (Iv 19,28-30).

Prema istom Evanđelju, Isus je bio razapet u petak, na dan kada je u tijeku židovska Priprava za subotu. Prema židovskom zakonu, mrtva tijela nisu mogla niti smjela ostati subotom visjeti na križevima. Dakle, ako bi se razapinjanje dogodilo petkom, kao što se zbilo s Isusom, tada bi se Rimljani, da bi raspeti mogli što prije umrijeti i da bi ih se moglo skinuti s križeva i potom pokopati, koristili tehnikom prebijanja golijeni, nakon čega razapeti nisu imali nikakve mogućnosti osloniti se na bilo što pa im je tijelo dospijevalo u položaj u kojemu su ubrzo umirali. Naime, u tehnici umiranja na križu, prebijanjem golijeni razapeti se ovjesi o prikovane čavli, čime dolazi do naglog pritiskanja pluća, nestanka zraka za disanje i gušenja. Međutim, da bi se ispunilo Pismo, kako kaže Evanđelje, Isus nije umro kao razbojnik i lopov, kao što su bili druga dvojica zajedno s njim razapetih, jer za to kazneno djelo i nije bio osuđen, nego je kao nevin i kao krivokletnik umro prirodnom smrću i to na dan Priprave prije početka velike židovske svetkovine subote. Da bi se sve to do u tančine moglo dogoditi, a to znači da bi prema Pismu mogao biti razapet i umrijeti smrću dostojnom čovjeka, a to znači umrijeti prirodnom smrću («Thanatos»), te potom biti skinut s križa i pokopan, i još uz to - na vrijeme (prije početka subote), postojalo je više mogućnosti. Između mnoštva različitih tumačenja ovog svetopisamskoga mjesta držim da je Isus bio uistinu toliko iscrpljen bičevanjem, krvarenjem, umorom zbog nošenja križa na velikoj vrućini te da je bio toliko žedan da je viseći na križu tražio malo tekućine: «Žedan sam!», i da je stoga odmah nakon razapinjanja na križ i nakon kušanja ponuđenog napitka umro.

Ovdje je potrebno reći da Isusu nisu prebijali golijeni da bi što prije preminuo, jer je nakon ispijanja octa odmah izdahnuo, a to znači da je Isus umro prirodnom smrću, dok su druga dvojica razbojnika umrla nasilnom smrću, s prebijenim golijenima. Opravdanje za neprebijanje golijeni Isusu evanđelist Ivan nalazi u Pismu u kojem stoji: «Ni jedna mu se kost neće prelomiti» kao i za probadanje prsa kopljem: «Gledat će na onoga koga su proboli.» (Iv 19,36-37) Naime, Ivan navodi da su rimski vojnici, da bi se uvjerili u činjenicu smrti, proboli Isusu lijevu stranu iz koje je potekla krv i voda (Iv 19,33-34).

Poznavatelji starorimske povijesti zacijelo znaju da je rimskim vojnicima bilo važno da razapeti umre i da bude skinut s križa prije početka Šabata, svejedno na koji će način umrijeti – prirodnom smrću ili nasilnim putem – prebijanjem golijeni. Da nije odmah umro, i Isusu bi prebili golijeni kao i dvojici drugih razbojnika koji su bili razapeti zajedno s njim na istom mjestu. No, tada se ne bi „ispunilo Pismo“, pa i on kao i dvojica razbojnika, samim tim što su im golijeni bile prebijene, ne bi umro prirodnom smrću, smrću dostojnom čovjeka.

A što nama ostaje činiti

Isus Nazarećanin želio je vlastitim životom svjedočiti svoju vjeru. Platio je to glavom. Malo je danas kršćana koji žele i hoće u vlastitome životu svjedočiti vrijednosti koje je Isus promovirao i živio. To se, znamo svi, uopće ne isplati! Stoga, mnogi od nas u ispovijedanju vlastite vjere, za koju držimo da je ona prava kršćanska, posebno kad su u pitanju slabi i obespravljeni, zatim oni koji su drugoga vjerozakona ili pak druge kulture i rase, ponašamo se kao da nas se tuđa nevolja, ostavljenost, društvena isključenost („socijalna smrt“) i životna egzistencijalna neimaština uopće ne tiču.

Neka, stoga, ova malo drukčija priča o završetku Isusova križnoga puta bude poticaj da shvatimo da svatko ima pravo živjeti životom dostojna čovjeka i umrijeti smrću dostojna čovjeka, pa tako i mi sami, ali i naši inovjerni susjedi kao i (naj)bliži pripadnici istoga vjerozakona, ma što god mi o tome sada mislili.

| Prometej.ba | 28.03.2013. |