"Katolička" Hrvatska
Piše: Ivan Tučić U tekstu Jadranke Brnčić, profesorice na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, „Ateizam i religija u postsocijalizmu: hrvatski slučaj“, objavljenom u međunarodnom teološkom časopisu Concilium, autorica se osvrnula na problem religije i ateizma, odnosno kršćanstva ne kao religije nego kao vjere, te ateizma ne samo kao političkog, nego i filozofskog svjetonazora u postsocijalističkom društvu u Hrvatskoj. Taj kontekst pogodila je naime promjena krajnosti od antireligijskog državnog sustava do povezanosti državnih nacionalnih struktura s religijom. Dvije su krajnosti koje autorica kritizira nudeći rješenje društvenog problema koji potresa današnje društvo.
Kako autorica navodi na početku svoga osvrta Marxova definicija religije kao „izokrenute svijesti o svijetu“ ne stoji, te njegovo predviđanje da će religija kad tad nestati pred znanstvenom snagom ipak se nije dogodilo. Dapače, ona je ostala „trajnom prijetnjom svemu nametnutom nadzoru nad stanovništvom“, time postajući glavni problem širenja komunističke ideologije. Prema tome u praksi se dosta radilo na smanjivanju utjecaja religije kroz razne oblike hapšenja, uznemiravanja, oduzimanja crkvene imovine,itd., a posebno, kako navodi, u zemljama Sovjetskog saveza. Takvo stanje antiteizma bilo je i u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Međutim nakon Titovog razlaza sa Staljinom 1948. „postupno je postajala tolerantnijom prema religijskim praksama građana, prepuštajući ih privatnoj sferi“. Jasno, religiji nije omogućen prostor u javnom životu. No kao takva ona je u svojoj kvaliteti dosta jačala i postajala zrelija u provođenu smjernica Drugog vatikanskog koncila, pri tom ne zaboravljajući pojedince u samom vrhu Katoličke crkve u Hrvatskoj koji svojim djelima ne potvrđuju ovu tezu.
Pad socijalističko-komunističkih sistema značio je kako autorica navodi „gubitak ravnoteže na kojoj je, za Hladnog rata, počivao cjelokupni svjetski poredak“. Taj gubitak se osjetio jer više nije bilo „korekcije“ ideologija komunizma i liberalizma, te su nastali problemi u kojoj se „bolest koju je prouzročio liberalni kapitalizam“ počela širiti svijetom počivajući na temelju „civilizacijskih i tržišnih razlika“, a ne kao do sad na temelju „političko-ideoloških“ razlika. U jednom takvom novom društvenom poretku u Jugoslaviji dolazi do raspada višenacionalnih država te ratnih sukoba zbog pokušaja nametanja jednog naroda na cjelokupni teritorij bivše Jugoslavije. Kako ona navodi najkompleksnije je bilo u Bosni i Hercegovini jer su na nju kao državu polagali pravo i Hrvatska i Srbija, te pod utjecajem islamskih ekstremista izvana pokušali su je „prisvojiti“ i bosanski muslimani. Vrijeme postsocijalizma jest dakle vrijeme traume i vrlo narušenog demokratskog procesa gdje su „umjesto pluralističkog, multikulturnog društva – nacionalizmi; umjesto suživota različitih etniciteta – opetovano brojanje kostiju žrtava iz ranijih sukoba te izjednačavanje žrtava kolaboracije i revolucije; (...) umjesto jasnih programa lijeve i desne političke opcije – borba za vlast; umjesto odgovorne demokratičnosti – pasivnost građana; umjesto slobode religija – tendencije fundamentalizma, umjesto ekumenizma – nesposobnost dijaloga, umjesto katoliciteta – katolicizam; umjesto vjere – politizirana religija“.
altAutorica govoreći o sekularizaciji društva u Hrvatskoj najprije navodi podatke kako su ateisti i agnostici u velikoj manjini što svjedoči porast religioznosti. Međutim veli da se tu radi o opurtunizmu, a ne o stvarnom porastu religioznosti, budući da su ateisti kao manjina vrlo često marginalizirani u društvu, a također i izloženi vrijeđanjem i optuživanjem od crkvene hijerarhije. Upravo službena katolička hijerarhija uporno duhovnost vežu uz religioznost, a ateizam izjednačuje s nemoralnošću, te ga kao takvog imenuju „najvećim zlom hrvatskog društva“. Takvi stavovi se kose sa sekularizacijom društva jer se jedan svjetonazor isključuje, odbacuje i dok je tako živjet ćemo u „traumatskom vremenu“ nesnalaženja u društvu. Na kraju ona navodi „politiku restauracije u Katoličkoj crkvi“ koja može odgovoriti na razočarenja svijeta, te ponuditi riječi Evanđelja kao moralnu podlogu odgovorne slobode izbora, koja samo može biti oslobađajuća za sve ljude, koja ne nameće autoritet nego ljubav, čije je poslanje otkriti u svakom čovjeku radost vjere ne „zato jer donosi istinu ili je ispravna, nego zato jer mobilizira ljudsku osobu i otkriva se poželjnom za njezino dobro“.