Zapažanja navedena u tekstu nisu plod dugogodišnje analize i napornog istraživanja. Ona se temelje na mojim iskustvima koja ne moraju po svaku cijenu biti tačna – zbog nesavršenosti moga intelekta, na koji želim odmah ukazati. Malo zbog poznih godina, malo zbog lošeg vladanja stranim jezicima, predodređeni sudbinom da čuvaju pisanu riječ od zaborava i nakaradnosti, ljudi su ostali na periferiji zbivanja u zajednici koja se nalazi u stalnom pokretu. I traži od pojedinaca isto. Ali se mogu pohvaliti da su dio generacije koja još uvijek čita i koja je došla do sličnih spoznaja utemeljenih na opšteprisutnim iskustvima i normama. Ili jednostavno žive negdje drugde. Daleko od dimnjaka fabrika i temelja neoliberalnog kapitalizma.

Tako dolazimo do tragične činjenice: ljudi koji mogu nešto da preduzmu hronično šute. Svoja nesvakidašnja iskustva, rat, promjenu zemlje u kojoj žive, nasilnu smrt prijatelja i poznanika – iskorišćavaju kako bi ovladali poslovnim vještinama koje će im osigurati materijalnu dobit i blagostanje. Bez potrebe za bilo kojim vidom umjetnosti, crpe motive, odnosno dokaze, o ispravnosti svojih odluka, iz tragičnih sudbina pojedinaca oko sebe, poredeći se obično s nesretnijima. I zavideći bogatijima. Nekolicina upornih piše knjige na novonastalom jeziku satkanom u sudaru praktičnih različitosti, jeziku koji je lak za prevođenje na sve svjetske jezike. I kao takav lako može biti proglašen nakaradnim i bahatim, jer ne njeguje tradicionalne vrijednosti maternjeg.

Pisci iz dijaspore većinom nisu imali dodir sa živim jezikom u različitim životnim dobima. Njihove knjige osuđene su na kratkoročnost i prolaznost zbog navedene dinamike smjenjivanja događaja. Često ne ostaju aktuelne ni u periodu potrebnom za njihovo izdavanje. Ne pripadaju ni jednima, ni drugima. U takvim uslovima za uspjeh su neophodni određeni senzibilitet i teme koje ratna pustoš, smrt djece i korumpirani političari danas ne mogu i neće pružiti. I vjerojatno nijedna takva knjiga neće stasati u svjetski klasik, s obzirom na kretanja u konzumentskom društvu, ali su neophodne kao i sve druge knjige. Kao i svi drugi pečati vremena. Knjige ne mogu da budu pogrešne. To mogu biti samo vremena u kojima su pisane.

Eldin Eminović, Prometej.ba