S obzirom da je portal Prometej.ba posljednjih godina jedna od redovnih meta Nenada Filipovića, njegove prve pratilje Semira Behrama i njegove druge pratilje Adise Busuladžić – i pri tome se ne radi o bilo kakvoj argumentiranoj kritici ili raspravi, nego samo i isključivo o blesavim konstrukcijama i zločinačkim lažima (u Filipovićevim propovijedima Prometej je ustaško-uzepeovski portal kojeg iz sjene vodi evropska islamofobna desnica i koji je stvoren da bi uništio Bošnjake, i tako dalje i sve tome slično) – konačno smo odlučili podsjetiti javnost ko je zapravo Nenad Filipović.

Razlog više za ovu reakciju je činjenica da Filipovićeve laži – a sve što taj sirovi mrzitelj napiše je bilo suštinska bilo prosto faktografska laž, te je svojevrsno čudo kako mu se nikada ne omakne napisati bilo šta drugo – već duže vremena trpi urednik Prometeja Franjo Šarčević i njegova obitelj. Filipović redovito blati Šarčevića najprizemnijim lažima, huška i stavlja metu na čelu, i indirektno, a često na prilično izravan način poziva na njegov progon iz Sarajeva. Na Filipovićevu žalost, to se neće dogoditi, pa svjestan svoje nemoći da mu se ta želja ostvari, on s vremenom postaje sve bijesniji i njegove konstrukcije postaju sve paranoičnije. Filipović ide i dotle da Šarčevićevim kolegama i suradnicima piše privatne mejlove u kojima ponavlja svoje bolesne laži i traži od njih da sa Šarčevićem prekinu prijateljstvo i suradnju.

Filipović osobno ne poznaje Šarčevića, nikada ga u životu nije sreo, kao što ni Šarčević nikada fizički nije sreo njega. Većina ljudi kojima se Filipović obraća ne poznaje Filipovića ni na koji način. Njegovu sliku teško je pronaći, ne postoji nijedna njegova profilna slika niti na njegovom Facebook profilu – razlozi za to su toliko bizarni da ih nećemo ni navoditi. Međutim, Filipović nije sasvim nepoznat i ovo što radi danas samo je nastavak onoga što je radio prije dvije decenije.

Za Filipovića su, ukratko, svi Hrvati osim Željka Komšića i još nekolicine takvih ustaše i uzepeovci, pa su na njegovoj listi ustaša i uzepeovaca, pored Šarčevića, i ličnosti poput Dragana Markovine, Ivana Lovrenovića, Drage Bojića i tako dalje. Isto tako su mu i svi Srbi, osim desetak „poštenih“, četnici. A posebne etikete su rezervirane za Bošnjake koji s takvim „ustašama“ i „četnicima“ grade zajedničku kuću, pa su mu jedna od vječnih opsesija ličnosti poput Tarika Haverića, Envera Kazaza i slično. Činjenica da se Filipović s ostatkom simpatizera DF-a i SDA naziva borcem za "građansku državu", pokazuje o kakvoj bi se tu zapravo državi radilo i ko bi u njoj imao pravo građanstva.

Prije otprilike dvije decenije, Nenad Filipović vršio je nasilje nad nekim drugim ljudima, što je motiviralo nastanak dviju važnih knjiga. U knjizi Tunjo veliki i u Tunje mali, čiji je autor Marko Vešović, razobličava se mit zvani Muhamed Tunjo Filipović i dekonstruira njegov sin Nenad Bebi Filipović. Tarik Haverić je pak u knjizi Čas lobotomije još temeljitije predstavio razmjere zloćudnih laži Nenada Filipovića i dokazao da bi Lažov bio Filipovićev najvjerodostojniji nadimak.

To je, poštovana javnosti, taj Nenad Filipović, junak Vešovićeve i Haverićeve knjige. To je onaj Nenad Filipović za kojeg je još 1. augusta 1990. u Oslobođenju psihijatar Salih Riđanović napisao sljedeće: "Potreba konfabulacije mladog čovjeka koji se opredjeljuje za nauku predstavlja posebno pitanje. Treba ... s velikom rezervom primati sve njegove navode i tvrdnje, jer evo on već dokazuje da fabulacije servira kao činjenice".

Nenad Filipović: mračni trol, konfabulator, preziratelj svakog dobra, ontološki lažov, vječni bully.

Prometej.ba