'Dario Kordić se vraća kući nakon što je odrobijao dvije trećine kazne kojom je osuđen od Međunarodnoga suda za ratne zločine na 25 godina. U presudi se kaže da on „ne treba biti osuđen kao tvorac kampanje progona ili njen najvažniji pokretač. Ipak, on se sa žarom uključio u tu kampanju i bio je od ključne važnosti naročito u ofanzivama u Lašvanskoj dolini 1993. naređujući napad na Ahmiće i druga sela u aprilu 1993. Za svoj udio u tim užasnim događanjima, on zaslužuje da bude odgovarajuće kažnjen. Činjenica da je bio političar nije bitna: njegova uloga je jednako neupitna kao i uloga onoga koji je povlačio obarač. Štaviše, činjenica da je bio vođa samo otežava njegova krivična djela.“


Dario Kordić sve to odbacuje – on se „borio isključivo za dobrobit svoga naroda“. A u zatvoru u Frohnleitenu (Austrija) čovjek se duhovno preobrazio, „prijateljevao s Gospodinom Isusom Kristom“, kaže. I još kaže: „Mogu svjedočiti da je Bog uvijek bio sa mnom i sa svima nama, a da su to bili posebni milosni trenuci kada dođoh u uzništvo, kad dođoh a neznah zašto dođoh. A poslije polako spoznavah da je bio Božji plan da dođem u uze. I to je doista jedan Božji plan.“


Svi koji su Kordića posjećivali u zatvoru ushićeno govore o njegovoj katarzi i silnoj duhovnoj snazi koju je stekao, a u tomu prednjače svećenici različitih crkvenih činova, sve do kardinalskoga. I za sve njih jednako je beznačajna jedna pojedinost u toj „katarzi“: čovjek se nigdje, nikako, ni jednom riječju ne osvrće na žrtve svoje borbe „za svoj narod ljubljeni hrvatski i za svoju domovinu“. (A među njima, znamo, bilo je i mnogo civila – staraca, žena, djece…)


O Kordiću i povodom njega pisao sam u više navrata od onoga listopadskoga dana 1997. godine, kada je njega i društvo Tuđman predao Haagu, do 2013. godine. Evo svih tih tekstova na jednom mjestu, kao uzaludni memento, jer, eno, Darija Kordića se dočekuje kao nacionalnoga junaka i (još) nekanoniziranoga katoličkog sveca.'


Na www.ivanlovrenovic.com možete pročitati ispod navedene tekstove; mi smo za ovu priliku odabrali dva.

 

Naši ljudi u Haagu (10. 10. 1997)
Zločin u nacionalnom ključu (31.10.1997)
Kordić kao sudbina (15. 2. 1999)
Svetac u prašini (26. 4. 1999)
Mrtvi i živi (3. 3. 2000)
Država od zločina (3. 3. 2001)
Gospod Bog i žrtveni jarac (27. 12. 2003)
Isus u Ahmićima (8. 12. 2013)

 

dario-kordic-welcomed-in-zagreb-croatia
 

Gospod Bog i žrtveni jarac | 27. 12. 2003. |


Daleko od povijesnoga patosa Plutarhovih likova, haški proces Tihomiru Blaškiću ipak u nekim elementima neodoljivo priziva spisateljsku metodu antičkoga majstora – paralelno opisivanje života suvremenika. Doista, na obnovljenoj sudskoj raspravi o slučaju Blaškić definitivno se sklopila slika fatalne povezanosti dviju ratnih biografija, Blaškićeve i one Darija Kordića, odnosno okolnosti da je Blaškićev slučaj nemoguće razumjeti odvojen od Kordićeve uloge i djelovanja u cijelom kontekstu kojemu pripadaju događaji zbog kojih je Blaškić u ožujku 2000. dobio 45 godina zatvora.


Rođeni pred kraj iste, 1960. godine, Tihomir (po nekim izvorima: Tihofil) Blaškić i Dario Kordić pripadali su tipičnoj generaciji. To je prva generacija koja će potpuno odrastati u blagodatima druge, meke epohe Titovoga samoupravljanja, epohe poslije Rankovića, sa svjetski prohodnim i uglednim pasošem, s efikasno provedenom pedagogijom zaborava vlastite mračne prošlosti, te s odlično uspostavljenom veselom kohabitacijom između režima i narastajuće pop-rock-kulture, u kojoj kohabitaciji oba takmaca pristaju na značajne “ustupke” u uzajamnim odnosima – režim na omekšanje svoje ideološke rigidnosti, yu-varijanta rocka na omekšanje izvorne subverzivnosti.


Tome svijetu potpuno pripadaju i činjenice iz formativnih razdoblja života naših “junaka”. Kordić se poslije srednje škole upisuje na sarajevski Fakultet političkih nauka, a zatim radi kao provincijski novinar u Busovači. (I to je fenomen usko vezan uz drugu fazu samoupravljanja: nicanje sijaset listova i radio-stanica po manjim mjestima i poduzećima, što je do tada bilo striktno rezervirano samo za velike gradove i državno-partijske medijske sisteme.) Blaškić, rođen u Brestovskome, pitomom i drevnom selu na putu iz Kiseljaka u Busovaču, završava Vojnu akademiju 1983. u Beogradu, a raspad Jugoslavije i rat dočekuje već u činu kapetana prve klase JNA.


U zbivanjima 1991. godine isprva reagiraju posve oprečno: Kordić se uspaljeno odziva na “povijesni” zov Franje Tuđmana, Blaškić skida uniformu i s obitelji odlazi u Austriju, izabravši život apatrida i anonimnoga građanina, daleko od krvave arene u njegovoj zemlji. U nju će se ipak vratiti 1992, po pozivu sugrađana iz Kiseljaka, da, kako kaže, svoje profesionalno vojničko znanje stavi u službu obrane vlastitih roditelja, srednje Bosne i hrvatske zajednice, optirajući za vojno zajedništvo s Bošnjacima i Armijom BiH protiv agresora. U međuvremenu, njegov vršnjak Dario Kordić već je odavno učvrstio svoju osobnu moć u srednjoj Bosni, čvrsto spletenu od partijsko-političke, vojne i pljačkaške komponente, što će u pučkom žargonu biti sublimirano u jednostavno ime kojim su ga neformalno, ali očevidno adekvatno oslovljavali: “bog”.


Ništa od toga anonimni novinarčić iz Busovače ne bi mogao postići da se na vrijeme nije priključio na glavnu liniju, koja je preko angažmana u HDZBiH vodila prema vrhu: na Zagreb, do Tuđmana. Uvijek treba podsjetiti: desetak dana prije odluke Hrvatskoga sabora o suverenosti i neovisnosti (25. lipnja 1991), cijeli mjesec dana prije “rata” u Sloveniji, u Zagrebu je 13. i 14. lipnja kod Franje Tuđmana održan ilegalni sastanak s frakcijskom grupom bosanskohercegovačkoga HDZ-a, na kojemu su donesena “Opredjeljenja i zaključci”. Kordić je jedan od potpisnika, a glavni su zahtjevi “proglašenje Hrvatske banovine u Bosni i Hercegovini”, te “stvaranje suverene Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim (sada mogućim) granicama”, uz apodiktično izražen stav da “ovaj narod neće prihvatiti ni pod kojim uvjetima bilo kakvo drugo rješenje osim u granicama slobodne Hrvatske”. Kordić će biti sudionik i supredsjedavajući i onoga famoznog sastanka pet mjeseci kasnije, 12. studenoga 1991. u Grudama, na kojemu su 22 hadezeovca pod vodstvom dopredsjednika stranke Mate Bobana, pozivajući se na “dokument” sa spomenutoga lipanjskog sastanka kod Tuđmana, odlučili da se “pristupi formuliranju i objavljivanju pravnih i političkih akata (proglašenje Hrvatske banovine u Bosni i Hercegovini, provođenje referenduma za priključenje Republici Hrvatskoj) kao prve faze na putu konačnog rješenja hrvatskog pitanja i stvaranja Suverene Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim (sada mogućim) granicama”.


Predstavivši se od početka kao najžešći i najodaniji tuđmanovac u srednjoj Bosni, crpeći svu svoju fizičku (novac, vojna oprema, oružje, tehnika) i “metafizičku” moć izravno od “predsjednika svih Hrvata”, Kordić je u hijerarhiji HDZ-a i nešto kasnije osnovanoga HVO-a (kao civilne i vojne strukture) doista postao lokalnim “bogom” u regiji. Tako se i ponašao. Pojavljivao se u javnosti i na televiziji okružen rasnim psima i svojim kratko ošišanim, odlično odjevenim i naoružanim pretorijancima, i sam uniformiran, s automatskim oružjem u rukama, rejbankama na očima i obaveznom ogromnom krunicom na prsima. No, taj stil nije se završavao samo na paradiranju. Njegovi govori bili su prijeteći, primitivno i eksplozivno nacionalistički, nabijeni surovom mržnjom prema Muslimanima.


Životopisi dvaju vršnjaka počet će se dramatično dodirivati s eskalacijom rata u Lašvi i srednjoj Bosni između HVO-a i Armije BiH, između Hrvata i Bošnjaka. Kordić drži u rukama svu kombiniranu političko-vojnu moć, i sve službene i neslužbene linije s Grudama i Zagrebom. Pod njegovom su praktičnom komandom sastavi za specijalne namjene i Vojne policije (kojom u “Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni” kao ministar MUP-a zapovijeda Valentin Ćorić). Blaškić je, pak, formalni zapovjednik Operativne zone Srednja Bosna, i kao takav zadužen za ratovanje po pravilima ratnoga prava i relevantnim međunarodnim konvencijama. Kako se moglo vidjeti iz detalja tokom haškoga procesa, on se maksimalno trudi da tako i bude. Mogućnosti su mu, međutim, ograničene a stvarne kompetencije katkad svedene na karikaturu. Po svoj prilici, tako je došlo i do najkravijega slučaja – ahmićkoga pokolja Bošnjaka, zbog kojega je Blaškića haško tužiteljstvo najviše i teretilo. Blaškić, zapovijedajući iz opkoljenoga Viteza, kojemu prijeti potpuna blokada od strane Armije BiH (o čemu je na obnovljenom pretresu nedavno vrlo konkretno svjedočio major Philip Watkins, tadašnji promatrač EZ), jest izdao vojnički motiviranu naredbu da se zauzme brdo iznad Ahmića, kao točka važna za nadziranje komunikacija. No, Kordić i njegova grupa (Ignac Koštroman, Anto Slišković, Paško Ljubičić, Vlado Ćosić…) na tzv. smrtonosnom sastanku izjutra 16. travnja odlučuju drukčije: zauzeti Ahmiće, i pobiti sve muškarce sposobne za vojsku. To je utvrđeno i u izviješću Hrvatske izvještajne službe, koje je njezin šef Miroslav Tuđman uputio svojemu ocu, a onda su ga obojica kurvinski zatajili, sve dok nije “provaljeno” po dolasku nove vlasti u Hrvatskoj 2000. godine.


Politika Franje Tuđmana, kojoj su i Kordić i Blaškić služili makar na posve različit način i s različitim motivacijama i ambicijama, obojicu je na kraju odvela pred međunarodni sud i pribavila im status ratnih zločinaca. Kordić je dobio 25 godina, Blaškić 45, dosad najveću kaznu haškoga suda. Kad se sve uzme u obzir – te su kazne u potpuno obrnutoj srazmjeri spram njihovoga djelovanja. Protiv Tihomira Blaškića kao da se sve bilo urotilo, i to se sada na sudu jasno vidi: špijunska služba i dvor Franje Tuđmana, bošnjačka komponenta u vlasti Bosne i Hercegovine (jer je Blaškićeva obrana tek preko službi Tribunala dobila dokaze iz arhiva Armije BiH u korist svoga klijenta), a i samo Tužilaštvo haškoga suda, jer obrani nije predalo materijale koji olakšavaju optuženikov položaj, a moralo je. Ne ulazeći u pravni meritum Blaškićeve tzv. objektivne odgovornosti, stječe se dojam kao da je on, baš takav kakav je, i s takvom paradoksalnom ulogom kakvu je kao apolitičan polustvarni-polufiktivni zapovjednik operativne zone imao – bio za sve “strane” odličan izbor žrtvenoga janjeta.


A Kordićev i Blaškićev životopis sada se izravno ukrštaju i sukobljuju u svojoj zajedničkoj, najvažnijoj točki: pokolj u Ahmićima, 16. travnja 1993. Činjenica da je postojao smrtonosni sastanak s odlukom o pokolju, te da su poznati direktni terenski radnici (kojekakvi ljubičići, sliškoviću, ćosići, koji su, baš kao i vareško-kiseljački krvnik Rajić-Andrić, dugo skrivani u režiji Tuđmanova režima) – ta činjenica ne može ekskulpirati Blaškića od svih elemenata odgovornosti, ali ju znatno umanjuje, a prebacuje na Kordića, na njegove kompanjone, te očevidno pokazuje i put nekih jakih adresa od Hercegovine do Zagreba, pa i do samih Predsjedničkih dvora. Baš kao što će proces koji se u Haagu vodi protiv Envera Hadžihasanovića, komandanta 3. korpusa Armije BiH, i brigadira Amira Kubure, zapovjednika Sedme muslimanske brdske brigade, pokazati činjenice i izvršitelje ratnih zločina počinjenih nad Hrvatima na istom prostoru, a možda i bolje osvijetliti uzročno-posljedični lanac, “spiralu zla”, koja se proteže od pokolja u zeničkom selu Dusina krajem siječnja do ahmićkoga pokolja u travnju 1993.


Napokon, bez obzira na to kako završi žalbeni postupak za Blaškića, njegov slučaj, povezan s Kordićevim, paradigmatski odslikava sav politički avanturizam i svu moralnu bijedu hrvatske bosanske politike Tuđmanova doba. Nudila je ciljeve čije ostvarenje nije bilo moguće (vidi somnanbulne eksklamacije sa sastanaka lipanj-studeni 1991!), uvela je ljude u srednjoj Bosni u građanski rat protiv vlastite zemlje, uvalila u zločin, zatim ih ostavila u položaju očajnika i sigurnih gubitnika. Promatrajući ratnu povijest srednje Bosne kroz događajnu pozadinu slučaja Kordić-Blaškić, onako kako je ona, naprimjer, opisana u izvanrednoj dnevničkoj prozi Travnički ljetopis profesora Smiljana Pavlovića, pravoj “historiji odozdo”, moguće je otkriti, izvan ijedne od službenih propagandi – hrvatske HDZ-ove i bošnjačke SDA-ove – što se doista događalo u srednjoj Bosni. Tko su bili akteri, a tko žrtve, kako je rastao rat, kako se iseljavalo a kako useljavalo, kako su nacija i vjera prestajale imati kulturni i duhovni sadržaj a postajale oružje protiv drugih, kako je došlo do toga da, recimo, vitežanski Hrvati imaju procentualno najveći broj žrtava u cijelome ovom ratu, a nitko osim njih samih za te žrtve ne zna i ne mari. I kako je u svemu tome funkcionirala Tuđmanova “hrvatska ideja” položena, kao paklena mašina, u ruke likova poput Kordića. A kada je taj idiotski rat prekinut da ne bi bio izgubljen, a hrvatski narod srednje Bosne biblijski raspršen, i kada je međunarodna zajednica, znajući gdje je prava odgovornost i realna moć, priklještila Tuđmana i Hrvatsku, ona je – ah, brižna mati! – počela puniti haške ćelije Bosancima na tuceta! Kada Dario Kordić i pred sudom ustrajava u pozi domoljuba, i kada se njegova supruga Venera kandidira na Pašalićevoj listi za Hrvatski sabor, oni najbolje znaju zašto to rade: svaki drugi izbor ih i u njihovim i u očima svijeta brutalno suočava s vlastitom promašenošću. Tihomir Blaškić, pak, po svemu sudeći odavno je shvatio u kakvoj zastrašujućoj igri je bio figura. O tome uvjerljivo svjedoči raskajani ton i sadržaj njegova posljednjeg govora pred sudom. Kao i bezglasni plač njegove supruge, Ratke, na galeriji haške sudnice.


Hrvatska (čitaj: HDZ-ova) politika u Bosni i Hercegovini, međutim, čvrsta je i nepromjenljiva kao stijena. Što njoj znače povijesne pouke i negativne narodne bilance! Predsjednik HDZ-a Bariša Čolak lijepo je demonstrirao tu posvemašnju tupost i odsutnost sluha za katastrofu kad je nedavno na otvaranju Tuđmanova spomenika u Širokom Brijegu uskliknuo: “Hrvati u Bosni i Hercegovini nastavit će poštivati lik i djelo Franje Tuđmana i slijediti njegove ideje”. Koji to Hrvati? Isti oni u čije ime se 1991. zaklinjalo da “ovaj narod neće prihvatiti ni pod kojim uvjetima bilo kakvo drugo rješenje osim u granicama slobodne Hrvatske”? ■


dario cigo_puljic

 

 

Isus u Ahmićima | 8. 12. 2013. |


Evo opet vijesti o jednom događaju, koji se kroz cijelu godinu ponavljao na raznim mjestima, ali mi uvijek nekako promicao krajem oka: predstavlja se apologetska knjiga o Dariju Kordiću, ratnom zločincu osuđenom na dvadesetpet godina robije, ovaj put pred hrvatsko-katoličkom dijasporom u Frankfurtu i Stuttgartu. I ovom prilikom podsjeća se da je ovom “pravedniku” i “junaku hrvatskog Domovinskoga rata” već dvaput dolazio u posjetu nadbiskup sarajevski, kardinal Vinko Puljić. Uz to ide i podatak iz 2009. godine, da se Kordiću u ćeliji “dvaput ukazao Isus a vjera mu je postala smisao života”, što se – dodajem – moglo i očekivati jer nas je sarajevski Katolički tjednik još 2003. u tekstu svojega tadašnjeg kolumnista Zorana Vukmana obavijestio da je Kordić “pun Duha Svetoga”.

 

Kad nacionalni političari i njihovi medijski opslužitelji od ratnih zločinaca prave nacionalne junake, ta je negacionistička rabota do banalnosti jasna – ona predstavlja prvo slovo političkog katekizma šovinističkog poimanja politike kao dominacije (svoga) naroda i istovremenoga isključenja iz političkih prava svih drugih nacionalnih skupina (u nas redovito u kombinaciji s vjerskim).

 

Jedna od najjačih poluga takve politike uvijek je mit o našoj nevinosti nasuprot zloći drugih. I jedno i drugo je urođeno, apsolutno i transhistorijski nepromjenljivo. U tom trogloditskom tipu morala žrtve drugih nisu vrijedne nikakve pažnje ni sućuti, njih je najlakše ne primjećivati, zapravo, njih nikada nije ni bilo, one su laž i propaganda, a ako ih je i bilo, njihovo pripisivanje nama djelo je nekoga perfidnog stranog faktora, moćnoga a trajno zavjerenoga protiv nas.

 

Ovaj tip morala vidjeli smo mnogo puta u hrvatskoj javnosti na djelu u slučaju pokolja muslimana u Ahmićima, za koji se vezuje Kordićeva optužnica i osuda: nisu to uradili “naši vitezovi”, nego su nam to podvalili Britanci, stari dušmani, da bi demonizirali hrvatski narod. Ni u jednom od takvih očitovanja u hrvatskoj javnosti nikada se ne pojavljuje bilo kakva refleksija o žrtvama, o njihovim patnjama, o empatiji prema njima.

 

Tako političari i (njihovi) mediji. Kako, međutim, razumjeti da tu istu posvemašnju isključenost etičkoga momenta, ili barem obične ljudske sposobnosti za suosjećanje s patnjom i žrtvom drugih, prakticiraju i svojim prakticiranjem populariziraju i legitimiraju svećenici i hijerarsi, ljudi koji zastupaju i ovlašteno tumače vjerski pogled na svijet, na čovjeka? Izabravši da bude manjinac, svjestan da biti manjinac u tim teškim a krucijalnim pitanjima predstavlja jedini mogući izbor za dobra čovjeka, i politički i kršćanski, pokojni fra Petar Anđelović je u jednoj davnoj polemici (s istim onim Vukmanom iz Katoličkog tjednika) ispisao lucidni poziv na autorefleksiju:

 

“Crkva jest zaslužna u životu hrvatskoga naroda, ali ona bi morala biti spremna uvidjeti i svoje pogreške koje je počinila u odnosu na taj isti hrvatski narod, a među njih svakako spada nametanje pojedincima pa i cijelom narodu strategije infantilnosti i viktimizacije; način na koji je Crkva pomagala narodu često se pretvori u svoju suprotnost, pa umjesto slobodnih i odgovornih ljudi stvara ojađena i ovisna bića.”

 

Ako čovjeku, kao što se tvrdi za Kordića, iz nekog razloga vjera postane smisao života a katolik je, razumljiva je njegova potreba za ispovjednikom i ispovijedanjem. Sigurno je da mu tu duhovnu uslugu u zatvoru Karlau pokraj Graza nije teško dobiti. S druge strane, sama narav te usluge je takva, da joj kvaliteta ni na koji način ne ovisi o formalno-hijerarhijskim i funkcionerskim činovima i medijskoj poznatosti ispovjednika, nego o njegovim osobnim karizmatskim darovima, sposobnostima i vrlinama, pa valjda nije bilo neophodno da baš kardinal Puljić in persona radi toga poteže u Graz. I to – dvaput.

 

Moguće je, opet, da Puljić Kordiću ne ide kao ispovjednik, duhovni utješitelj i okrepitelj, ali onda on u gradačkom zatvoru figurira kao neka vrsta neslužbenog političkog uglednika i nacionalnog predstavnika, pa događaj valja u skladu s tim i medijski eksploatirati. Što znači da je cijelu stvar jedino moguće tumačiti u političkom i moralnom ključu kako je gore opisan. Kao plemenski. To dalje (oh, što dalje, to gore!) znači da se ovdje radi o susretu izjednačenih po rangu i činu: moraš biti veliki ratni zločinac (pardon, “junak hrvatskog Domovinskoga rata”), da dobiješ najvišu crkvenu pažnju, kardinalsku. Javnosti je, naime, nepoznato da kardinal Puljić ima običaj obilaziti i neke anonimne, medijski i nacionalno nezanimljive “obične” robijaše, čija pak potreba za duhovnom utjehom i okrepom ne može biti nimalo manja ni manje važna nego Kordićeva.

 

Crkve, jednako katolička kao i pravoslavna, imaju poznato načelo: suditi zlu, ne čovjeku. Krasno načelo, njime se čovjeku ostavlja šansa da se popravi, da odbaci zlo, da počne iznova. Ali, načelo kao načelo – sve ovisi o načinu njegove “upotrebe”. Način na koji ga u odnosu prema ratnom zločinu i zločincima prakticiraju vjerske osobe i institucije (sve tri koje su nacionalno-politički relevantne: katolička, pravoslavna, islamska) etički je potpuno invalidan i, zapravo, blasfemičan. Naše se zlo tu ne osuđuje jer se, naprosto, ne vidi, vidi se samo zlo naneseno nama od drugih (ono se obilato osuđuje), a čovjek se proglašava nevinim već zato što je – naš.

 

Pišući o danu kad je Tuđman Kordića i drugove 1997. spakovao u Haag, prisjetio sam se macho-slike toga malog samozvanog šerifa u Busovači s početka rata, kojemu je jako godilo da sije strah svojom uniformiranom i naoružanom pojavom, svojim malim “tje­lesnim zdrugom”, svojim rasnim psima, te koji je nacionalšovinističkom retorikom u čas zamijenio iskustvo studenta sarajevskog fakul­teta političkih nauka, s kojega su potekli i četnički vojvode Šešelj i Poplašen, i falsifikator Miljuš, i niz drugih pitoresknih figura postjugoslavenske političke scene, srpskih, hrvatskih i bošnjačkih podjednako, a u njegov personal upisao se i današnji groteskni “hrvatski” podpredsjednik Republike Srpske Vlajki.

 

Važan rekvizit Kordićeva militarnog imagea bila je obavezna krunica o vratu. Iz koje vjere mu je izrasla, i kako li su je, tu vjeru, morale doživljavati žrtve politike koju je zastupao i provodio?

 

Nije nam dano da znamo kako izgledaju Isusova ukazanja u zatvorskoj ćeliji Darija Kordića. Kad uskoro vjerojatno bude pušten na slobodu (kao što bivaju pušteni manje više svi zločinci iz rata ’91-95. nakon odsluženja većega dijela kazne), možda ćemo biti usrećeni kakvim memoarima s opisom toga mističnog iskustva. Isus kakvoga znamo iz evanđeljā – živa i radikalna negacija plemenskoga morala naših “junaka” i njihovih katoličkih duhovnika, okrenut ljudima kao takvima i njihovoj patnji - zanimao bi se za djecu, žene, ljude koji ostadoše ležati na pravdi boga pobijeni po ahmićkim kućama i mahalama. Sa sigurnošću to možemo zamisliti. Ne vjerujem da je takvoga Isusa moguće očekivati u vizijama “junaka hrvatskoga Domovinskog rata”. ■