Čak i naše krajobraze – ambijente - u kojima smo odrastali i u kojima živimo, arhitekturu koja ih krasi, ne samo sakralnu nego i profanu, odredile su religije. U nekim mjestima okruženi smo objektima inspiriranim sadržajima kršćanske vjere, u drugim područjima objektima sagrađenim prema smjernicama islamskoga, židovskog, hinduističkog, budističkog, ili pak nauka naše drage, ali prerano ukinute Crkve bosanske.


Stoga ćemo danas, na Čistu srijedu, o Pepelnici, govoriti o ispovijedi, ali i o pokori i postu, i to kao o ovozemaljskim radnjama kojima vjernici žele osigurati izvanzemaljsko, onostrano, vječno spasenje.


Istina, ova priča o tim zbiljnostima: o ispovijedi, postu i pokori neće se zasigurno svidjeti mnogim katoličkim svećenicima. Kao ni mnogima od vas koji za sebe držite da ste vjernici kršćani, katolici. Nekima će ovo biti svetogrđe. Kao, ne smije se dirati u sakramente, a ispovijed spada u tu kategoriju. Bit će to blasfemija. Međutim, unatoč predrasudama, počnimo mi ipak ovu našu lijepu „ispovjedalačku“ priču.


Ispovijed – što li je to?
U Općemu religijskom leksikonu stoji da pojam „ispovijed“ (lat. confessio) ima tri značenja: 1) u nekim religijama – verbalno ispovijedanje grijeha; 2) u katolicizmu je to sakrament pokore, a 3) u kršćanstvu općenito: javno priznanje i očitovanje vjere, odnosno ispovijed vjere. No, kako mnogi ispovijed razumijevaju kao katolički „sakrament pokore“, potrebno je reći da je to „sakrament u kojem se opraštaju grijesi vjernicima koji se pokaju u ispovijedi“. Taj sakrament pokore, stoji dalje pisano u gore spomenutome Leksikonu, sastoji se „od svećenikova odrješenja i pokore, molitve ili čina koju (pokoru) također određuje ispovjednik kao ispaštanje kazne za grijeh“. U najstarijim vremenima kršćanstva, u vremenima prve Crkve,prije uvođenja sakramenta ispovijedi postojao je određeni „oblik javne pokore“ i toj pokori bili su podvrgnuti „javni grešnici kako bi se mogli ponovno uključiti u redoviti vjernički život“.

 


A, korizma? Zašto govor o njoj?
U svojoj knjizi Sociologija religije (Zagreb, 2004) njemački sociolog religije Hubert Knoblauch navodi da u ranoj Crkvi ispovijed nije imala ono značenje koje ima danas. Razlog tome je što se glavno značenje u toj prvoj kršćanskoj zajednici „religiozno izabranih“ pridavalo kajanju. Tek nekoliko stoljeća kasnije započet će tradicija korizme (quadragesima – lat. četrdesetnica). Dakle, korizma nije „od Isukrsta“, iako se u njoj vjernici prisjećaju njegove muke i smrti. U Crkvi se ustalila tek od 7. stoljeća. Naime, u tim prvim „korizmenim vremenima“ u središtu života prve Crkve bili su katekumeni (pripravnici za krštenje) i pokornici. Oni su sudjelovali u javnoj ispovijedi. Svatko je izlazio i pred svima ispovijedao svoje grijehe. Potom bi se određivalo koji je od njihovih učinjenih vanjskih djela veliki, smrtni grijeh. Nakon toga „veliki grešnici“ dobivali su rubac s pepelom (dobivenim od maslinovih grančica od prošlogodišnje Cvjetnice). Nakon „pepeljanja“, grešnike bi faktično istjerali iz crkve, u koju su se oni vraćali tek na Veliki četvrtak, kada bi dobivali odrješenje za grijehe.


Ovdje je za našu priču važno kazati da pepeljanje nije moglo biti (iz)vršeno nedjeljom, jer je nedjelja u kršćana bila i ostala dan kada se ne posti. Stoga je, da bi se obdržala korizma kao priprava za Uskrs u trajanju od 40 dana, na tih 40 dana (na)dodano još četiri dana pa stoga korizma i pepeljanje (Pepelnica) počinju u srijedu, a ne u prvu korizmenu nedjelju. Naime, radi objašnjenja značenja broja 40 potrebno je reći da je u Bibliji broj 40 - sveti broj: 1) označava razdoblje milosti, mira, kazne, pokore, posvete, „u kojemu Bog priprema ljude za osobite zadaće“; 2) putovanje Izraelaca iz Egipta kroz pustinju trajalo je 40 godina; 3) Isus Nazarećanin 40 dana boravio je u pustinji, itd. Dakle, korizma - od Pepelnice (Čiste srijede) do Uskrsa - traje ukupno 46 dana, od kojih je šest nedjelja kada se ne posti. U ostale dane može se i preporučeno je postiti, u neke i zapovjeđeno.


A, otkud post u kršćanstvu?
Post je osnovna značajka korizme i razumijeva se kao „svojevoljno odricanje od jela radi kontrole nad sobom i obraćenja i po tome se razlikuje od gladi“. U ranome kršćanstvu pravila posta bila su veoma stroga, kakva su se zadržala do danas u pravoslavlju. Na Zapadu su postupno ublaživana. Pošto je kao i mnogo toga kršćanskoga počivalo na nekršćanskoj („poganskoj“) tradiciji, tako je bilo i s postom. Smatralo se da se manje zla unosi u čovjeka čim se manje jede, osobito mesa životinja koje se seksualno razmnožavaju, za razliku od riba za koje se držalo da su aseksualne. Stoga i danas – kakvog li apsurda – grijeh je npr. petkom jesti „debelu“ slaninu, ali nije grijeh uz blitvu jesti sočno meso, npr. meso ramskoga smuđa, šarana ili pastrve. Ovo je dovoljan pokazatelj kakav je stav prema seksualnosti i seksu imalo i ima kršćanstvo – od početaka do danas. A to znači da je božanska stvaralačka snaga u čovjeku smatrana grijehom. Možda nekima nije poznato, ali pamtim vrijeme kada ramske žene, kad bi se porodile, nisu smjele ući u crkvu na misu sve dok im ne prođe 40 dana od poroda. I tada, kada bi došle k misi, nisu smjele ući u crkvu. Na ulaznim vratima u crkvu dočekivao bi ih pratar i nad njima molio molitvice da bi ih njima oslobodio od onoga božemesačuvaj-grijeha, bez kojega, a to znaju i pratri, ne bi bilo čovječanstva, a ni njih kao crkvenih ljudi. A svakome je i bez seksualnog odgoja sasvim jasno da bez toga svima dragog božemesačuvaj-grijeha ne bi bilo ni onih koji bi vjerovali i svjedočili da Bog postoji, i onaj Bog koji mrzi taj božemesačuvaj-grijeh.


A, čemu onda pokora?
S vremenom, kako je Crkva postajala masovnom organizacijom, za nju je javno kajanje „postajalo sve veće opterećenje“. Da bi riješili taj „gorući“ problem,  anglosaksonski redovnici razvili su različite vidove „tarifnih ispovijedi“. Uradili su „Katalog grijeha“. Nešto slično današnjemu restoranskom „Cjenovniku“. A to znači da je za svaki vanjski grijeh, za svako učinjeno nedjelo, bila naznačena točno određena tarifa. Ispovijed je na taj način počela djelovati „kao učinkoviti oblik socijalne kontrole“. Dakle, dođete na ispovijed i kažete da ste sagriješili to i to, a svećenik samo pogleda u katalog i temeljem „cjenovnika“ sabere visinu vaše pokore, slično kao što čini konobar kad plaćate račun, i kaže: sagriješili ste ovo, za to dobivate toliko, potom ste sagriješili ovo a za to je određena tolika pokora, pa ovo i tako redom.


Opet o ispovijedi, o njezinoj promjeni i društvenim posljedicama
Početkom 13. stoljeća počinje se mijenjati i sama ispovijed. Uzrok tome bile su najvećim dijelom snažne, dubinske društvene i religijske promjene u europskim društvima. Već spomenuti autor, H. Knoblauch, navodi da su „umjesto ispovijedanja učinjenih vanjskih djela, predmetom ispovijedi postale namjere, intencije, dakle unutarnji svijet onoga tko se ispovijeda“. A to dalje znači da se socijalna kontrola proširila iz izvanjskoga na unutarnji sivjet. Stoga, danas se kaže: „što sam sagriješio/šila „mišlju, riječju, djelom i propustom“. Dakle, više nije bilo dovoljno ispovjediti samo ono što je čovjek loše učinio, loše rekao ili propustio učiniti dobro, nego i ono što je namjeravao učiniti ili pak što nije namjeravao učiniti. Time je kod „ispovijedi na uho“ došlo do proširenja na područje koje ranije nije bilo dostupno javnosti. Čovjek više nije imao grižnju savjesti samo za počinjena (zlo)djela, nego grižnju savjesti i za svoje zle ili zločeste, odnosno neprimjerene intencije, nakane.
Iako je s Reformacijom „ispovijed na uho“ prestala biti sakrament u crkvama protestantske baštine, ona je ipak, navodi Knoblauch, ostala kao oblik čovjekova osobnog susreta sa samim sobom, kako poseban oblik „samokontrole“. Naime, čovjek u protestantizmu nije imao više bojazni kako doći do svećenika i kazati mu sve svoje „nestašluke“. Umjesto socijalne kontrole koju bi nad njim mogao imati svećenik, on je uveo vlastitu samokontrolu koja će vremenom uroditi posebnim plodom: ljudi će početi voditi dnevnike, zapisivati što su taj dan sve činili (dobro ili loše). A to dalje znači sljedeće: čovjek je sada sam za sebe trebao naći opravdanje pred samim sobom. Stoga se još od 16. stoljeća čak djeci preporučivalo da za ispovijed iskažu u pisanom obliku sve ono što su prije toga čina činili.


Takav vid „osobnog“ ispovijedanja, ispovijedanja pred samim sobom i samome sebi, u 19. stoljeću će, kada dolazi od slabljenja crkveno-društvenih veza, dovesti do toga da tako urađene autobiografije postanu remek djela svjetske književnosti. Iz njih se može prepoznati da čovjek više ne određuje svoj odnos prema drugome, nego prema sebi samom


confession


Korijeni individualizacije
Bio je to početak danas već zaživjelih procesa individualizacije, dakle procesa u kojima čovjekova biografija više nije odraz vjerske tradicije, nego istinski pokazatelj što je pojedinac odlučio uzeti iz dotadašnje tradicije kao ono što će slijediti. A to znači sljedeće: biografija je bila postala individualni izraz simpatija i interesa koje pojedinac ima prema određenim religijama i svjetonazorima. Dakle, čovjek pojedinac počeo je birati sam za sebe iz svake religije, iz svake kulture i svake civilizacije samo ono što njemu „paše“, samo ono što će njemu dobro doći, što će mu omogućiti da osmisli svoj svakodnevni život. Ne treba stoga čuditi da su nakon toga u crkvama, a što se primjećuje posebno danas, sve više prisiljeni istraživati što je to što interesira čovjeka pojedinca kao osobu, kako mu se približiti i kako mu se - između mnoštva drugih smisloponuđača - nametnuti kao najbolji ponuđač smisla života.


„Naravoučenije“ – po ramski
Nedavno sam u prepisci s jednim od čitatelja prometejskih tekstova obećao da ću na početku ovogodišnje korizme, koja – kako znamo – u bitnome određuje način ne samo izvanjskoga ponašanja vjernika kršćana katolika nego i njihovu unutarnju usmjerenost, pisati o ispovijedi. Obećao sam da ću to učiniti s jednom sasvim jasnom nakanom: vidjeti bi li bilo moguće da u ovoj korizmi katolički svećenici – onako za probu – umjesto da vjernici njima kod ispovijedi predaju župnim žigom „omu(hu)rlejisane“ ispovjedne cedulje (kao što je u Rami bio ranije običaj, a fra Živko Petričević kaže da je tako i danas u Uskoplju i Bugojnu), vjernicima nakon završene ispovijedi predaju čitko ispisane cedulje/papiriće s točnim nazivom neke knjige, članka ili nekoga svetopisamskog odlomka (zavisno od težine ispovjeđenog grijeha) koji bi umjesto molitve očenaša i krunica trebali pročitati za pokoru? Onima koji bi na ispovijedi rekli da čitaju Prometej, njima ne bi trebalo zadavati nikakve pokore. Njima je čitanje Prometeja dovoljna pokora. Razlog: To im je siguran izvor informacija o zbivanjima u suvremenome svijetu, ali isto tako, što za medije nije nevažno, i istinski životni orijentir temeljem kojeg mogu usmjeravati ne samo svoj svakodnevni govor, nego čak i svakodnevno djelovanje, ponajviše ono političko.


Svejedno što od ovoga ovdje neće biti ništa, ali neka se čuje i za ovaj prijedlog kojim se samo željelo potaknuti našu čeljad – ženske i mušku, posebno onu mlađu -, da nešto vrijedno (pro)čitaju.
Zacijelo, ovim ne bih želio nikoga povrijediti. Htjedoh samo podsjetiti da je danas Pepelnica. Stoga, zamislite da smo u vremenu prve kršćanske zajednice i da slušamo javnu ispovijed naših političkih uglednika. Bi li za ovo društvo bilo više fajde od toga ili od „ispovijedi na uho“? Međutim, dobro upućeni će reći da se ne trebamo vraćati u prva kršćanska vremena. Kako stvari stoje – naši politički uglednici svakodnevno se javno ispovijedaju, i svi, pa i vrapci na grani, znaju njihove grijehe. No, unatoč svemu tome, crkveni prelati, njihovi ispovjednici, njih se do sada ni u jednoj korizmi ne odrekoše, a kamoli da ih iz crkava protjeraše. A to neće moći ni učiniti, jer njima za očuvanje vlasti više nisu potrebni crkveni prelati. Umjesto njih, tu je njihovim blagoslovom sakralizirani nacionalizam. Stoga su sve naše strepnje i tragedije u njemu.


Autor: Prof.dr. Ivan Markešić, sociolog religije s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu