Meni, pukom novinarskom amateru, kakav si bio i sam. I tada si napisao stožerni članak: Čemu novi vjerski list? Drugi su o tome godinama besplodno razmišljali i razgovarali, a Ti si, bez ikakvih sigurnih preduvjeta, pokrenuo grudu. Nismo željeli da se Zvizdovićeva i fra Lujina franjevačka bosanska provincija marginalizira sad kad je naišlo vrijeme slobodnijeg medijskog priopćavanja što je postalo važnim dijelom pastoralnog djelovanja.


Povod je što smo u Zagreb vjerskom listu slali dopise i oni su punili njima svoje koševe, a neposredni povod je slanje izvješća o redovničkom oblačenju kandidata za bosanske fratre s jednom fotografijom o tome, što se nikada nije pojavilo u listu. A ružni nastavak toga bila je u već raspamećenom ratnom vihoru pričica jednog hercegovačkog fratra u zbirci „Stan'te kosci“, gdje se tvrdi da će uskoro doći do nestanka ove časne provincije, do nestanka fratara, a mjesto njih doći će "pratri". Nije li to slutnja o dokidanju ove zajednice? I kako on poučava jedno bosansko dijete, izbjeglicu, kako je došlo do naziva „ujaci“ za fratre. Kako majka poučava svoje dijete da ako naiđe koji turski zaptija, a u selu je fratar, dijete ne treba reći: doš'o ujak, nego doša, otiša ujak. Kako to može napisati? Hormonima, ne razumom. I što je na to odgovorio netko od bosanskog fratarskog starješinstva? Ništa. Ujeo vuk magare. Kakva razlika u mentalitetu! Jer naš smijenjeni urednik Svjetla riječi, s diplomom i doktoratom, ne smije ništa ni blizu tome pomisliti o kojem hercegovačkom fratru jer će sagriješiti i biti kažnjen ognjem vječnim, kako, slikovito rečeno, misli hercegovački provincijal a naš šuti, prikloni glavu i boji se da ga ne stigne ista kazna. I mi šutimo kao da imamo takvih urednika za bacanje. Treba pomisliti barem na to da je najmanje šest godina njegova studiranja dvaju fakulteta netko mjesto njega ispovijedao u Podmilačju i radio druge pastoralne poslove.


Nije nam bilo pravo što mnogi ne razumiju naziv našeg lista. U ono vrijeme još uvijek snažnog komunizma nije bilo uputno izdavati vjerski list s nekim naslovom poznatim od ranije. To je službenoj javnosti bilo nepoćudno. Još uvijek je bilo vrijeme pokornog podilaženja vlasti. Zato sam zamislio da se dadne naslov koji itekako ima značenje: da mi svojim slabim ljudskim riječima (zato malo početno slovo „r“), govorimo, tumačimo i ljudima približavamo ono veliko Svjetlo, to jest Isusa i njegov nauk. I u početku smo bili obilato pogrešno shvaćeni, pa su naši pretplatnici i drugi adresirali svoju poštu nama na: Svjetlo i riječ, Svjetlost i riječ, Svjetska riječ i još kojekako. Kasnije se stvar stabilizirala, nama na utjehu i zadovoljstvo.


A mi kao da smo tiskanje ozbiljnog vjerskog lista shvatili kao neozbiljnu poslijepodnevnu igru. Najprije smo počeli izdavati list, a onda počeli misliti na organiziranje toga posla. Nismo imali nikakvih prostorija za to, nikoga za rad u administraciji, sam sam morao biti i kolporter lista, sam lijepiti marke na upakirane primjerke lista, gotovo bih rekao i sam ga čitati. Ali s vremenom i to se posložilo na svoje mjesto i danas imamo jedan kat novog dijela samostana na Kovačićima samo za „pogon“ naše revije.


A što si Ti, fra Luka, radio? Upućivao si nas na dobro i na postojanost u uvjerenju da Providnost misli i na nas i ne gubi nas iz vida. I bio si malo pozitivno čudan. U raspravama si se grčevito borio za svoje mišljenje, ali ako Te protivničko nadglasa, onda ga prihvatiš i boriš se za njega jednako kao da je Tvoje. To će posvjedočiti dosta fratara. I to Ti služi na čast. Ponekad nisi bio ugodan. Dok si bio provincijal za vrijeme kapitula ili definitorijalnih sjednica bilo je strogo zabranjeno nepozvanima dolaziti u provincijalat (ondje su se u „naše“ vrijeme održavale sjednice). Jednom je u takvo vrijeme jedno jutro „banuo“ nepozvan jedan Tvoj školski kolega, a Ti si se tada njemu pridružio. Iako Ti je gotovo petnaest godina bio kolega, Ti si tako „svatrio“ na njega da mu je jedna krupna kaplja znoja kliznula niz čelo i zaustavila se na vrhu nosa.


Jedna od Tvojih kreposnih osobina je i ta da si bio osobito čovječan prema starijima. I želio si biti pomiren sa svima iako si po temperamentu bio izraziti kolerik. Kad smo ono bili na vizitaciji u Tolisi, ondje je teško bolestan ležao jedan fratar. Nije se s Tobom slagao, bio je uvjeren da si mu stao na žulj i nije te puštao u sobu. Međutim, Ti si bio toliko uporan, meni na čuđenje, da je on ipak na kraju popustio, pustio Te u sobu, s Tobom razgovarao i bratski se na kraju s Tobom pozdravio. Nakon dva dana ispustio je dušu. A kako si mene jednom uzeo u zaštitu! Bili smo na vizitaciji u jednoj našoj župi gdje je župnikovao posve sam naš jedan subrat. Ja sam iz auta ušao u kuću i pitao ga čiji ono konji oru njivu ispod starog župnog stana. Htio sam to zabilježiti aparatom za Svjetlo riječi i navesti ime vlasnika. Župnik je bio nervozan, nešto je na mene zagalamio, a ja mislim da je to zapravo bilo upućeno Tebi. Ja sam mirno otišao u auto i sjeo u njega, kad vidim, nakon kratkog vremena, on dolazi nekako skrušeno do auta i kaže mi da si mu strogo rekao da mi dođe i ispriča se. Dobro je završilo.


Sjećam se, jednom sam Ti rekao da si po naravi malo škrt, a Ti si imao opravdanje za to koje seže do Tvoga najranijega djetinjstva. Kad si imao pet godina, u listopadu 1942, nahrupile su u Ramu četničke horde i poklale sve osim najstarijih i najmlađih. Majka Ti je imala od čega pola godine posno živjeti, a Tebe je hranila vlastitim mlijekom. A kad je granulo proljeće i „pupoljci se raskopčali“ (fra Ljubo Hrgić), trčao si na livadu i tražio jestive trave. Najviše si volio travu ljutiku, za kojom sam i ja po svojoj njivi trčao. I zato si ostao siromašan cijeloga života, podsvjesno se bojao da ćeš ostati bez ičega i ako si što imao, nisi to volio pokazivati. I zato nisi volio posuđivati jer Ti je misao na oskudno djetinjstvo kao sablast napala podsvijest.


Životi i suradnja su nam se ispreplitali. Dugo smo godina tako išli po jednom ili po dva puta tjedno u ulicu Provare sa sestrama slaviti misu. Meni nije bilo teško, a vjerujem ni Tebi jer, pošteno govoreći, bila je to samo simbolična naknada za ono što one, osobito sestra Marija, čine u bolnici za nas. I ne samo za nas. Sjećaš se onoga članka u Svjetlu riječi gdje se navode riječi staroga Ibre (možda je neko drugo ime), gdje on usred džamije poslije molitve ustaje i glasno, da svi čuju, kaže: „Hvala Allahu za sestru Mariju“ nakon što je pomogla u bolnici spasiti mu kuk. Mnogi su joj fratri dužni za vraćeno zdravlje, a mi smo joj to malo nadoknadili. Sigurno je i kod Tebe bila i bdjela kad Ti je bilo najteže i možda Ti je u naše ime zaželjela sretan put u blaženu vječnost uz Boga.


Neka Te On prihvati i dopusti da počivaš u miru! To Ti osobno žele Tvoja braća, bosanski fratri i sestre, osobito klarise koje si doveo u Bosnu. Jer i mi, ne baš svi, žurimo od posla zaboravljajući međuvrijeme molitve, pa da imamo suradnice koje će molitvom pratiti naš posao.


Počivaj u miru!


| Autora teksta: fra Ladislav Fišić

Tekst preuzet sa stranice hrvatski-dom.com


[Na sljedećem linku možete pročitati tekst Ive Komšića u sjećanje na fra Luku Markešića kojeg je uredništvo Svjetla riječi odbilo objaviti: e-posavina.com/fra-luka-markesic-in-memoriam]