Dočekasmo, najzad, lepe prolećne dane. Novosadski kafei su otvorili svoje bašte, terase. U pešačkoj zoni u centru grada je veoma živo. To je ono vreme kad bih voleo da volim Novi Sad, ali mi ne uspeva. Ne mali broj mojih prijatelja već počiva na groblju, drugi su se odselili iz Novog Sada, većina je prignula glavu i prišla vlastima.


Nešto sam definitivno izgubio, možda nadu, ili neku drugu besmislicu. Kako se u meni stišavaju strasti, tako malaksavaju i moje empatije. Znam iz iskustva da je prijateljstvo ishlapljiva stvar. Plemenite gestove najčešće čine oni od kojih bih se tome najmanje nadao. Aniku beskrajno boli to što me nekadašnji prijatelji, u koje sam imao poverenje, u poslednje vreme redom napuštaju. Mene to ne iznenađuje, držim da je to pitanje sklopa ličnosti, stoički primam k znanju da su moralne norme od plastelina. Na osnovu višedecenijskog iskustva znam: kad ko postepeno nestane iz moje okoline, videću ga uskoro na televiziji kako su mu dodelili neku javnu funkciju. To se dogodilo s mojom generacijom posle 1971. godine. Moram ovako naknadno da priznam, da je Aleksandar Tišma bio u pravu, kad se početkom devedesetih na terasi berlinskog hotela Kempinski požalio Imreu Kertes da se posla povratka s mora u Novi Sad neizmerno muči.


Pritiskuje ga osećanje pustoši Panonske nizije, jer nije samo pejzaž, nego je duša Panonije pusta i siva. Tišmu su u Novom Sadu mnogo mučila rđava duševna raspoloženja, jer je on već tada dobro poznavao onaj vakuum s kojim se i ja svakodnevno susrećem. Obojica smo bili nekakvi mazohisti, jer je pred našim očima grad izgubio više stotina godina stari identitet. Doživeli smo kako ljudi menjaju svoje sisteme vrednosti, isto onako kako menjaju nazive novosadskih ulica. Pravo je čudo da je Novi Sad i u socijalističkom sistemu sačuvao svoju srednjoevropsku atmosferu. Posle promene političkog sistema, postao je suvišan grad. Ja sam jedan od beznadežnih građana ovog nekad obećavajućeg grada.


Nema sumnje, Novi Sad je najveći gubitnik raspada Jugoslavije, nestala je njegova težišna tačka, usled čega je izgubio i ravnotežu. Stari identitet je izgubio, novi nije pronašao.

Cijeli tekst možete pročitati na portalu autonomija.info