Sišao sam do Lašve i lutao uz obalu kraj vode.
Voda je nadošla.
Htio sam prijeći Lašvu da pođem preko polja.
Brvna su usred rijeke odvaljana.


Onda sam otišao mlinu sa šest vitlova.
Mutna voda udara u kašike i kola se vrte svom brzinom.
Da, da, lutam, ljubim sve što se miče, što šapće, žagori i niče.


Gledam nikao je i kukurijek.
U jednoj zapuštenoj bašči javlja se i tulipan.


Drumom prolaze stada ovaca i janjad sitna i kovrčava,
prvi put koračaju po oštrom kamenju.
Zaputili se u Posavinu na ispaše, dok snjegovi na planini ne utanje.


Dane i noći hodao bih pokraj rijeka i gubio se u šumama,
tražio bih nešto po grobljima starim, tražio bih staru dušu Bosne, drevnu Tišinu.
Možda je sav mistični čar moje zemlje u njezinoj vječnoj tišini.


Prije 80 godina (29. II. 1936.) zapisao je fra Ljubo Hrgić u svoj 'Dnevnik' ( 'Životni Krug' ) ove rečenice koje - po mom sudu - prelaze u pjesmu. Time pisac pokazuje sav svoj raskošni talent za pisanu riječ! 40 je godina od fra Ljubine smrti! Neka se čuje njegova riječ i njegovo traganje za drevnom Tišinom! Gdje je čar mistične zemlje Bosne?


Priredio: Josip Andrić