U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o krivim tumačenjima Andrića u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili dva književnika - Saša Ilić iz Beograda i Nedžad Ibrahimović iz Tuzle. Bilo je reči o tome kako nacionalisti u Srbiji i Bosni i Hercegovini čitaju Andrića, da li je Kusturičin Andrićgrad spomenik ili antispomenik Ivi Andriću, zašto pojedini bošnjački intelektualci pripisuju Andriću da je mrzeo islam i muslimane, kako je ratno rukovodstvo Republike Srpske zloupotrebilo jednu rečenicu iz Andrićeve pripovetke “Pismo iz 1920.” da bi opravdalo svoju politiku mržnje, zašto u srpskoj štampi ima mnogo više tekstova o Anrićevom privatnom životu nego o njegovom delu, o šteti koju pogrešna tumačnja nanose velikom piscu, kao i o tome zašto Andrićevo delo prevazilazi okvire nacionalnih književnosti koje ga svojataju. (citiran portal Radio Slobodna Evropa) Sagovornici Omera Karabega bili su Saša Ilić i Nedžad Ibrahimović.

Saša Ilić kaže kako bi se „moglo reći da je poslednjih decenija Andrić u Srbiji evoluirao od književnika do političkog simbola kojim se danas operiše. Taj simbol je isto toliko bitan u formiranju nacionalnog identiteta kao što je Kosovo ili, možda, Novak Đoković.“ Kad je u pitanju BiH, Nedžad Ibrahimović je rekao kako bi skoro bio slobodan da kaže „da u Bosni i Hercegovini tog tretmana više i nema, pošto se Andrić, kao i svi drugi pisci, gotovo više i ne čita. Bosna i Hercegovina je postala nečitalačko društvo. A oni koji čitaju Andrića najčešće ga čitaju pogrešno kao i u Srbiji - u ideološkim, nacionalističkim i ksenofobičnim ključevima.“

Posebno je bolna tačka način na koji se Ivo Andrić uči i čita u školama. Dok ga se u Srbiji smješta u kontekst konstrukcije nacionalnog identiteta, u Bosni i Hercegovini (tj. Federaciji BiH) ga se osuđuje i blati. Ibrahimović kaže:

„Ja čak mislim da nije problem u tome koliko je Andrić zastupljen u školama u Bosni i Hercegovini, već u tome kako se Andrićevo književno djelo interpretira. A intepretira se na način koji je duboko suprotan elementarnim pricipima književne nauke. Ta interpretacija je hermetično zatvorena u prostore vlastitog nacionalnog, religijskog i etničkog ključa. U školama u Federaciji Bosne i Hercegovine Andrić se čita na način za koji su se zalagali mnogi iz bošnjačkog kulturnog i akademskog korpusa, čast izuzecima. To ide dotle da se za čitanje Andrića daju upute nastavnicima i učiteljima kako treba interpretirati Andrića. A treba ga čitati onako kako ga čita, recimo, Rusmir Mahmutćehajić - profesor, akademik i inženjer elektrotehnike. To su čitanja koja čine zlo prije svega samom čitanju, a onda i književnosti. Čitanje kao duhovna disciplina ne može biti omeđeno nikakvim ideologijskim i etničkim okvirima. Ono je duboko subjektivno. Dok čita, čovjek ne treba ispred sebe da ima ni svoju naciju, ni svoju religiju već samog sebe sa svim svojim iskustvima, traumama i strahovima.A Ivo Andrić se danas tako ne čita u Bosni i Hercegovini.“

Najveći spomenik posvećen Andriću je Andrićgrad u Višegradu, izgrađen po zamisli Emira Kusturica i finansiran od Vlade Republike Srpske. „Međutim ja bih prije rekao da je to antispomenik“, kaže Ibrahimović. „To što je napravljeno u Višegradu nema nikakve veze sa Ivom Andrićem, osim što je u izravnoj vezi sa recentnim čitanjem Ive Andrića od strane srpskih nacionalista. Njihova interpretacija je antipod onome što slušamo od bošnjačkih nacionalista. Dok ga prvi slave i hvale, drugi ga kude, napadaju i denunciraju. Mislim da se Ivo Andrić, onakav kakvog smo ga poznavali iz biografija i tekstova o njemu, iz priča ljudi koji su ga poznavali, vjerovatno okreće u grobu kada vidi šta se sa njegovim imenom i djelom radi.“

Ilić između ostaloga dodaje: „Ta utvrda ili kako sam je ja nazvao kamena vojarna zapravo predstavlja političko-militarističko utvrđenje za odbranu nekih političkih “istina“. Ona služi za odbranu srpskog nacionalističkog koncepta.“

Cijeli razgovor preporučujemo pročitati na slobodnaevropa.org