Danas mnogi upadaju u vječnu grešku i zamku unutar historiografije, prošla vremena ocjenjujući iz perspektive današnjice. Padaju teške kritike na račun Thatcherine socijalne politike, slamanja sindikata, smanjenja izdvajanja za školstvo... Danas, takve stvari nikome ne bi pale na pamet. Takve mjere su jednostavno prevaziđene. Čak i konzervativne, desne vlade, provode dosljedne socijalne programe, makar u Europi. Međutim, prije 30 godina stvari su ipak stajale drugačije. Možda ipak da Thatcher ne osuđujemo iz današnje perspektive, bez razumijevanja vremena u kome je živjela?


Thatcher je definitivno bila žestoki imperijalist starog kova, anti-socijalist, feminist, konzervativac, liberalni ekonomist, zagovornik međunarodno jake i samostalne Velike Britanije. Thatcher je preuzela Britaniju poprilično „izgubljenu“. Zemlja je od drugog svjetskog rata neprestano krivudala „od Europe do Carstva“. Dok se kolonijalno Carstvo neprestano osipalo, uz počesto prešutni pristanak britanske vlade, s druge strane je ta ista vlada opstruirala svaki pokušaj jačanja europskih integracija strahujući za položaj svog globalnog Carstva. Thatcher je ovo krivudanje jasno presjekla i precizno se zaputila u jednom smjeru, smjeru globalno jake imperijalne Britanije.


Nije se libila donijeti najnepopularnije moguće mjere u vidu povećanja kamata i PDV-a kako bi zaustavila inflaciju. U jednom trenutku se nezaposlenost toliko povećala, a popularnost vlade toliko opala da su je čak i njeni konzervativci pozvali na ostavku što Thatcher rezolutno odbija.


Tvrdoglavom upornošću odbijanja svakog ustupka slomila je štrajk rudara i zatvorila sve neprofitne rudnike. Uspjela je nadjačati opoziciju i provesti neophodnu ekonomsku reformu demontiranja stare teške „imperijalne“ industrije. Iako je industrijska proizvodnja opala za preko 30%, Velika Britanija je dobila modernu industrijsku bazu i produktivnost na razini ostalih razvijenih kapitalističkih zemalja.


Mikhail-Gorbachev-and-Mar-008

Gorbačov i Thatcher


Dok je u unutrašnjoj politici Thatcher bila tvrdoglavo uporna i dosljedna, slamajući sindikate, laburističku opoziciju i svaki mogući otpor ekonomskim reformama, na vanjsko-političkom planu je bila pragmatična. Osuđivala je aparthejd i zahtijevala puštanje Nelsona Mandele iz zatvora dok je u isto vrijeme odbijala uvesti ekonomske sankcije Južnoafričkoj Republici jer bi to ugrozilo britanske investicije. Vješto je izigrala SAD stavivši ga pred jasan izbor - ili Britanija ili Argentina, odbivši svake pregovore o statusu Falklanda za vrijeme Falklandskog rata. Odlučno je podupirala Reganovu politiku konfrontacije sa SSSR-om, ali je bila prva koja je otvorila dijalog sa istim tim SSSR-om čim je počeo slabiti, svjesna opasnosti od strane SAD-a ako bi postao jedina svjetska super sila. Podržavala je Europske integracije u trenutku kada joj je trebala podrška europskih zemalja protiv Argentine. Krajem 80-ih godina, krajnje je zaoštrila odnose s tom istom Europom protiveći se ujedinjenju Njemačke jer bi to oslabilo SSSR koji joj je sada trebao kao balans protiv SAD-a. Nekako kao da se držala one De Gaulleove: „Francuska nema prijatelje, samo interese“.


Kao konzervativac, dok je još bila zastupnik, protivila se zakonu o olakšavanju razvoda, ali je u isto vrijeme bila jedan od rijetkih konzervativaca koji je podržao zakon o legalizaciji abortusa i zakon o dekriminalizaciji muške homoseksualnosti. Bila je dovoljno sposobna prevazići konzervativno reakcionarstvo koje nikad ne može donijeti napredak.


O njenoj osobnoj karizmi i čvrstini ponajbolje govori sam njen nadimak, „Čelična Lady“, koji su joj dodijelile sovjetske novine Crvena Zvijezda nakon što je kritizirala SSSR. Njena  poslovična odlučnost se ponajbolje iskazala kada je naredila komandosima napad na otmičare  u iranskoj ambasadi koji su držali 26 talaca ili kada je dan poslije pokušaja atentata na nju od strane Irske Republikanske Armije u kome je poginulo pet ljudi ipak održala konvenciju konzervativne stranke kako je i bilo planirano.


Kao vrhunski govornik, lako je slamala laburističku opoziciju u parlamentu optužujući ih da bi izdali Britaniju i predali monetarnu politiku u ruke Europske Komisije jer su sami nespodobni voditi je. Lako je prerezala optužbe laburista o sve većoj razlici između bogatih i siromašnih kontra-optužbom kako bi oni rado da su bogati manje bogati, a siromašni još siromašniji, samo da je razlika manja, kao što je to slučaj u tada komunističkoj istočnoj Europi.


Zaključno ocjenjujući Margaret Thatcher, možemo reći da je ona jedan od onih lidera koji se uvijek pojave na kraju jedne velike epohe, ovoga puta epohe Britanskog Carstva, i koji „od ničega pokušaju napraviti nešto“. Thatcher je cijelo vrijeme zagovarala međunarodno jaku Veliku Britaniju, ne ustručavajući se vojno intervenirati na Falklandima, Libiji ili u Iraku. Diplomatski je izigravala sve saveznike vješto manevrirajući između njih, gurajući striktno interes Britanije. Na unutrašnjem planu je svojom oštrinom uspijevala slomiti svaki otpor njenoj politici. Bila je lider neophodan u teškim vremenima koji svojom karizmom, znanjem i čvrstoćom zna i može skupiti sve kapacitete zemlje i usmjeriti je u jednom jasnom pravcu, ali ipak  dovoljno pragmatična da zbog „zadrtosti“ ne propusti ni jednu priliku.


Margaret Thatcher je bila lider koji je svojom osobnom sposobnošću i karizmom jedno propalo Carstvo postavio na put prividnog oporavka. Jasno je težila staroj slavi Carstva, međunarodno jakoj i samostalnoj Britaniji, ali koalirajući sa svima kako bi to postigla. Jasno je bila protivnik ujedinjene Europe, ali je u njoj ostala jer je morala. Možemo je slobodno usporediti s Dioklecijanom ili Aleksijem Komnenom koji su također zaista bili veliki lideri sposobni postići mnogo, zaustaviti propadanje, ali na duge staze osuđeni na propast. Jer kako ni Rimsko Carstvo ni Bizant nisu imali snage za restauraciju stare slave, nije ih imala ni Velika Britanija za vrijeme Margaret Thatcher. Doba Carstva je ipak davno završilo, a kada se izgubila imperijalna odlučnost Margaret Thatcher, Britanija se vratila svom starom lutanju kao pijun između SAD-a, propalog globalnog Carstva i ujedinjene Europe.


Voljeli je ili ne, podržavali njenu politiku ili ne, moramo priznati da je Margaret Thatcher odlučan lider koga svaka zemlja može poželjeti.  Imala je snage suočiti se s teškim odlukama i dobrim dijelom je uspjela.

| 10.4.2013. |