Markešić: Franjin najveći i najteži izazov je vratiti povjerenje u Crkvu kao instituciju

_________________________

Bude li njegovo ime - njegov program, onda se treba nadati da će, poput sv. Franje Asiškoga, tražiti i provesti duhovnu obnovu Katoličke crkvu, zalagati se za očuvanje prirodnoga okoliša, zbog čega su ga već neki prozvali i "zeleni papa". Bude li, pak, što je za mene i glavni razlog da je uzeo ime Franjo, slijedio svoga subrata, suutemeljitelja isusovačkoga reda, sv. Franju Ksaverskoga, uz sv. Pavla jednoga od najvećih misionara Katoličke crkve, dat će veliko značenje misijskom djelovanju Crkve, odnosno inkulturaciji kršćanstva u druge svjetske kulture. Ako sv. Franjo Ksaverski nije uspio ući u Kinu gdje je kanio propovijedati kršćanstvo, možda će ovome skromnome isusovcu uspjeti uspostaviti dijalog s današnjim komunističkim kineskim vlastima o mnogim stvarima, pa i o "dvojnosti" Katoličke crkve u Kini. Također, svojim prvim nastupom sasvim jasno je pokazao da mu nije do ceremonija, nego do stjecanja povjerenja u službu koju počinje obnašati i u instituciju na čijem čelu se nalazi – u Katoličku crkvu. Bilo je dovoljno samo nekoliko minuta da svi komentatori ostanu zatečeni snagom kao i moći koju sa sobom donosi poniznost čovjeka koji obnaša najvišu crkvenu vlast, njegova jednostavnost u nastupu i pristupu onima kojima se obraća. Papa ih nije omalovažavao, nije ih odbacio, prihvatio ih je onakvima kakvi jesu i uputio ih što im je, po redovničkom načelu, činiti. A to je: ora et labora - moli i radi.

Svatko od nas u svoje svakodnevno djelovanje unosi svoju osobnost, svoje osjećaje, svoje strahove i svoja nadanja, ali i svoje obiteljsko iskustvo. Pa tako i Franjo  u svoje svećeničko, biskupsko i kardinalsko djelovanje unio je svoje obiteljsko, radničkim iskustvom obilježeno nasljeđe. Istina, kritizirao je predstavnike Teologije oslobođenja i predstavnike iz nje izrasle Teologije revolucije, ali ne na način da ih je zbog toga osuđivao ili pak proklinjao, kako su to mnogi zahtijevali, nego je uvijek tražio način kako ukazati na pozivne strane te nove kršćanske teološke misli XX. stoljeća, one misli koja se okreće najsiromašnijima, obespravljenima, bez obzira što su se teolozi oslobođenja u svojim promišljanjima koristili mnogim Marxovim socijalnim idejama. Dakle, Papa Franjo nije prihvaćao sve postavke Teologije oslobođenja, ali isto tako nije ni osuđivao ona njezina načela na kojima počiva kršćanstvo kao religija, a to su pravednost, solidarnost, ljubav prema bližnjima, prema siromašnima, obespravljenima. A, takvima su se upravo obraćali teolozi oslobođenja na čelu s redovnikom, franjevcem Leonardom Boffom. Ne zaboravimo da su mnogi od papine subraće, isusovaca, pobijeni, i to za oltarom, tijekom trajanja sv. mise, jer su davali podršku siromašnim i obespravljenim ljudima južnoameričkih zemalja i jer su im čuvali nadu u promjenu nasilnih, korumpiranih i izrabljivanjem opsjednutih režima.

Mislim da najveći izazov pred kojim se nalazi novi papa je kako vratiti povjerenje u Crkvu kao instituciju, u njezine službe, u njezin nauk, kako Isusov evanđeoski nauk posredovati suvremenome čovjeku kojemu i drugi vjerozakoni i svjetonazori nude modele osmišljavanja svakodnevnoga života.

Osim toga, veliki izazov bit će kako animirati svjetske moćnike da se smanji siromaštvo zemalja Trećega svijeta, da se zaustave ratovi i time izazvane patnje nedužnih civila, da se svijet uredi prema načelima pravde i pravednosti, da svaki čovjek, bez obzira na ispovijedani vjerozakon, može živjeti životom dostojnim čovjeka i umrijeti smrću također dostojnom čovjeka. Pred novim papom su izazovi što ih sa sobom donose druge svjetske religije kao što su islam, hinduizam i budizam, ali i novi religijski pokret. Istina, papa Franjo, bude li slijedio sv. Franju Asiškoga, uspjet će veoma lako uspostaviti dijalog s islamom, ali i s drugim religijama i svjetonazorima, a bude li slijedio svoga subrata, sv. Franju Ksaverskoga, tražit će modele kako posredovati kršćanstvo narodima sasvim drukčijih kulturnih navika i stilova života. Istina, pred njim je velika zadaća, odnosno ostvarenje sna mnogih dosadašnjih papa – posjet Ruskoj pravoslavnoj crkvi. A, tu su i izazovi suvremenoga svijeta kao agnosticizam, ateizam, religijski relativizam itd., ali ne kao pošasti suvremenoga svijeta protiv kojih se treba boriti, nego kao jednakovrijedne danosti naše civilizacije s kojima je potrebno dijalogizirati.