Mato Tomičić (stoji) na prijemu visoke turske vojne delegacije u Domu JNA u Sarajevu u kolovozu 1954.

Mato Tomičić je bio sam po sebi osoba vrijedna osvrta, ali njegova karijera je bila svojevrsni pokazatelj razvoja i emancipacije bosansko-hercegovačkog turizma, kojeg je s kolegama i prijateljima osmišljavao, podizao i vodio u njegovo zlatno doba.

Mlađi ga se sjećaju kao ljubaznog voditelja cafe slastičarnice Imperijal u Sarajevu, a stariji kao „direktora bosansko-hercegovačkog turizma“. Onizak, ljubazan, otvoren, spreman na razgovor i pomoć, ali i vrlo odlučan. To je bio Mato Tomičić (Orahov Do, 5.11.1929. - Sarajevo 7.8.2018).

Izgrađivati bh. turizam nije bilo kako, osim ako se vodeće pozicije ne shvate samo kao sinekura.Turizam nije imao veliku tradiciju, a i osnovna ideja bosansko-hercegovačkog razvoja više se protivila turizmu nego mu išla na ruku. Zemlja se opredijelila za industriju, dobrim dijelom tešku, pa su se zahtjevi turizma za očuvanjem okoliša mogli pojavljivati kao kočnica. Nedostajao je i drugi važan impuls, potrebe za putovanjima domaće čeljadi, koje uvijek u dobroj mjeri reflektiraju stanje turizma. Čini se da su osnovne funkcije turizma tada bile dvije: prva se iscrpljivala u svojevrsnoj servisnoj službi visokim političkim i poslovnim delegacijama, o čemu dijelom svjedoči Matina karijera, a druga u općoj marketinškoj funkciji, da se pokaže da i Bosna i Hercegovina ima šta pokazati.

Bugojno 1974. Mato stoji prvi slijeva, Branko Mikulić prvi sdesna

Direktor bh. turizma


Evo nekih najosnovnijih činjenica iz njegove karijere. Počeo je raditi 1944., a od 1947. se nalazi na radu u hotelu Evropa u Sarajevu, kojoj će kasnije biti dugo direktor. Od 1957. obavlja dužnost direktora Ugostiteljskog poduzeća Beograd. Bio je organizator ugostiteljskih usluga Prvog samita nesvrstanih zemalja 1961. u Beogradu. Domaćin je i organizator turističko-ugostiteljskih usluga svakog Titova boravka u BiH, čime se ponosio cijeli život. Od 1968. do l976. direktor je Servisa za ugostiteljstvo Izvršnog vijeća SR BiH i direktor Oporavilišta Vis u Dubrovniku.

Prva konferencija Nesvrstanih 1961. u Beogradu. Mato Tomičić na slici stoji četvrti slijeva

Predsjednik poslovodnog odbora najveće bosansko-hercegovačke ugostiteljsko-turističke organizacije, HTP EHOS, postaje 1976. Njegovim radom EHOS postaje SOUR u koji ulazi šest radnih organizacija i 11 osnovnih organizacija udruženog rada, a ako se govori o objektima – 26 hotela i motela. Nakon izvjesnog vremena, govori se o Tomičiću u jednom prijedlogu za odlikovanje, ni jedan od sastavnih dijelova nije poslovao s gubicima. Naprotiv. Srednjoročni program razvoja EHOS-a 1976-1980. bio je potpuno ostvaren pola godine prije roka.

Kada su 1983. za potrebe ZOI u Sarajevu izgradili hotel Holiday Inn, u nj su zaposlili, kažu, ponajbolje od oko 3000 radnika EHOS-a. Olimpijada je bila veliki izazov za cijelu BiH, a turizam i ugostiteljstvo su, kao fasada zemlje, bili na najvećem ispitu. Položili su ga vrlo uspješno. Mnogi su zahvaljujući turizmu i ugostiteljstvu ponijeli lijepe dojmove. Ušli su u jednu BiH, izišli iz neke nove. U Sarajevu su tada organizirali nacionalne kuhinje iz svih republika, što je i turistički i politički bio pun pogodak.

Prvi susret ugostiteljsko-turističkih radnika u hotelu Evropa u Sarajevu 1974.

Kao pomoć mlađim kolegama, objavio je Priručnik za sastav dnevnih obroka-menija (Zadrugar, Sarajevo, 1990). U svom mandatu, turizam je doveo na razinu da su bh. ekipe pobjeđivale na strukovnim međurepubličkim natjecanjima.

Dabome da je bio član više upravnih i izvršnih odbora u Privrednoj komori Sarajeva, BiH i Jugoslavije, te član Izvršnog odbora Turističkog savjeta Sarajeva i BiH, te član Odbora Sindikata turizma i ugostiteljstva BiH i Jugoslavije.

Susret ugostiteljsko-turstičkih privrednika SFRJ krajem šezdesetih - Mato Tomičić treći sdesna

Iz seta fotografija koje je ustupila obitelj za pisanje ovoga teksta preko unuke Bojane, i nekih članaka koje mi je slao za života, vidi se da je primio brojne zahvalnice, pohvale i nagrade. Niz njih je primio za pomoć u organizaciji raznih manifestacija, ali nisu dolazile samo iz privrede. Primio je Orden za vojne zasluge, Orden rada sa srebrenim vijencem, Orden rada sa zlatnim vijencem, Šestoaprilsku nagradu za dugogodišnji samoprijegoran rad u oblasti ugostiteljstva i turizma (1986), Plaketu Turističkog saveza Jugoslavije (1985), Povelju TS Sarajeva za dugogodišnji razvoj i unapređenje turističke ponude grada Sarajeva (1989), Zlatnu ugostiteljsku krunu Udruženja hotelijera i restoratora BiH (2006), i druge.

Šestoaprilska nagrada Mati Tomičiću

Smatram ga pionirom modernog turizma i ugostiteljstva u BiH. Bio je uspješan i cijenjen u svim krugovima u kojima je djelovao, kaže Emro Radović, jedan od Matinih bliskih suradnika i dugogodišnjih prijatelja, koji je i sam pripadao krugu vodećih ljudi bh. turizma.

Plaketa Turističkog saveza Jugoslavije

*

Sretan čovjek

Iako je preživio nekoliko teških obiteljskih gubitaka, Mato je vjerojatno bio sretan čovjek. Bio je sposoban i voljan puno davati, a skroman u očekivanjima. Najvažniji elementi su se lijepo slagali u njegovu životu. Nije mu bilo teško biti u turizmu ljubazan, uljudan i posvećen, jer je takav bio i privatno. Također, BiH mu je odlično pristajala kao okvir i koncepcija života. Dok su svi njegovi iz Orahova Dola nadomak Slanog na Jadranu išli u Grad (Dubrovnik), Mato je otišao u Sarajevo, a njegov brat Ivan (1933-2017) u Mostar. U Sarajevu se odlično uklopio. U partiju se rano upisao (25.9.1948), njegovao je sjećanje na antifašističku borbu i živio kozmopolitski. Obje njegove supruge – nakon što je umrla supruga Rada, oženio se Stefanijom koja ga je nadživjela jedva osam mjeseci – bile su, ja mislim, srpskog podrijetla. Mato je bio iskren prijatelj i u svakom pogledu lojalan građanin. Podjednako je uvažavao političke okvire, društvene standarde ponašanja i savjete liječnika.

Članska knjižica SKJ iz 1961.

Bio je odani komunista, ali, dojam je, tu svoju ulogu ostvarivao je radom, a ne ideologizacijom. Tako se ponašao i u tranziciji. Nije okretao glavu od nastojanja Hrvata da se pronađu u novoj BiH. Prihvatio je poziv Napretka da organizira novopokrenutu cafe slastičarnicu Imperijal u Sarajevu, kojom se nastojalo ponuditi usluge modernog gradskog sastajališta. Imao je neprilika već kad je bilo svečano otvorenje Imperijala. Došla je izvan Sarajeva ekipa Hrvatske televizije i zamolila ga za izjavu. Novinarsko pitanje, koje je glasilo otprilike „pa, kako ide prva hrvatska kavana u Sarajevu?“, potpuno ga je razbjesnilo, pa je prekinuo snimanje:

„Gasi to, gasi to! Kakva hrvatska kafana?! Hoćeš da neko sutra ovdje baci bombu? Šta je vama, bolan. Ako nećete raditi kako treba, ja neću učestvovati“.

Radio je u Imperijalu nekoliko godina i razočarano ga napustio. Žalio se kako nije uspio nametnuti nužne zakonitosti rada, čini se, prema onima gore.

„Više me Imperijal koštao zdravlja nego rat. Nije se znalo kad i koliko se uzima para iz kase“, kazao je jednom objašnjavajući zašto je napustio kavanu.

S ponosom je služio Tita - Mato s Titove lijeve strane

Ostao isti

Matu sam upoznao s fatalnim zakašnjenjem od barem petnaestak godina. On je bio umirovljenik, još uvijek s određenim utjecajem u turističkoj struci, i s neprežaljenim osjećajem da se nije napravilo za Vjetrenicu što se trebalo napraviti. Pojavilo se nekoliko nas u ulozi entuzijasta koji su pokušavali reafirmirati Vjetrenicu. U njegovo vrijeme nije bilo ni kadrovskih ni razvojnih ni političkih potencijala za Vjetrenicu, a sada je kaotična povijest otvorila razne znanstvene, konzervatorske i turističke pristupe.

Zlatnim slovima: Drugu Mati Tomičić - JBTito, 6.IV.1977

Bio je jedan od najgorljivijih zagovornika Vjetrenice. Osnivao je Komisiju za Vjetrenicu pri Federalnoj turističkoj zajednici i vodio je. Motivirao je svoje kolege i vodstvo zajednice za suradnju, kao i niže razine. Organizirao je sastanke, pravio program, pokušavao povezati sve razine vlasti, dajući uvijek glavnu riječ nama iz Speleološke udruge Vjetrenica – Popovo polje. Preko toga je osigurao novce za izradu web stranice, za ulaznice, razglednice i prospekte; dijelom organizirao i njihovo tiskanje.

Uskoro je iscrpio potencijale suradnje jer su ga lokalne i kantonalne vlasti ignorirale. Nije to mogao shvatiti. Znao je vrlo oštro polemizirati s njima, ali se stvari nisu bitno poboljšavale. S određenim zaostatkom, opadala mu je i podrška u FTZ-u. Unatoč svemu, do kraja je ostao zainteresiran za njezin napredak, zagovarao ga, pratio javne odjeke i sakupljao ih uredno u mapu koju bi mi predavao kad bi se vidjeli i koju bi zajedno komentirali.

Mimo Vjetrenice, pratio je zbivanja u turizmu i savjetovao osobno ili javno njegove poslenike. U jednim intervjuu, objavljenom u zadnjem dijelu turističkog magazina debelih sjajnih stranica, upozorio je na nedostatak strateških promišljanja: prije smo u Sarajevu imali 5-6 dobrih agencija koje su dovodile goste, danas ih imamo 50-60 ali one uglavnom prodaju strane kapacitete. Drugi put je kazao da ponudu zemlje treba širiti kroz osnivanje kulturnih i poslovnih manifestacija i sajmova, organiziranje posjeta arheološkim i sličnim lokalitetima, prezentiranja tema iz obrane zemlje, itd, jer, kazao je, turisti neće doći bez razloga.

Mato Tomičić 4. lipnja 2009. u Sarajevu

Bio je razočaran grabeži koja je zavladala u vodstvu struke, kao i u svim ostalim područjima. To je doživljavao osobno. Jednom je rekao da je svašta izgovorio „glavnom“, i da mu je obećao da neće više.

Do kraja života nastavio je po starom. Bio je spreman dati svoj doprinos izgradnji javnog dobra koliko je mogao i koliko se od njega tražilo. Uvijek je htio prvi počastiti, prvi nazvati i čestitati šta je bilo za čestitati, Božić, Uskrs, Bajram ili kakav uspjeh.

Nije mogao podnijeti da bude ikome dužan, niti da je nekoga povrijedio. Jednako, bilo mu je nelagodno da ga hvale. Kad bi se spominjale njegove zasluge, nije ih mogao opovrgnuti, samo bi slegao ramenima:

Ma, dooobro. Šta ćeš?!

Autor: Ivo Lučić, Prometej.ba