Davno je još netko rekao kako se Sjedinjene Američke Države ponašaju kao „svjetski policajac“. Međutim, za naš jezik možda je još prikladniji izraz „svjetski milicioner“. Policija je slabašna, ponekad neugodna, ali uglavnom bezazlena i svatko je tuče kad mu se prohtije. Svjetski milicioner nije takav. On prvo bije, onda pita. Zakon služi zato da on bude upravu; a kad ne može ni tako, onda zakon i ne postoji. Njegova volja je zakon, a kome se ne sviđa, može samo da gunđa iza leđa. Zna se tko je sila i tko nosi pendrek. Oni koji gunđaju otvoreno, dobit će pendrekom. Bije sve redom ako zatreba, i tko je kriv i tko nije. Ugledniji građani ga se klone pa nemaju s njim problema tako da pendrek služi uglavnom za problematične i one koji su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme. Afganistan, Irak, Libija, Sirija...

S druge strane Atlantika „živi“ nešto što se slobodno može nazvati svećenikom; popom, hodžom, kako hoćete. Finu priču priča, savjetuje sve odreda kako bi trebalo da bude pravde među ljudima, da smo svi braća. Zlonamjerni će reći da ni sam ne živi tako, dobronamjerni će reći da iako priča fine stvari, niko ga ne sluša. Naravno, radi se o Europskoj Uniji. Ona se „snažno zalaže“, „odlučno traži“, raspravlja, savjetuje, promovira, petlja se u sve i svašta, drži odlične propovijedi o ljudskim pravima i reformama. Europski parlament odlične poruke šalje Turskoj, Gruziji, Ukrajini, Bosni i Hercegovini i kome sve ne. Jedini je problem što će na sve to onima kojima je namijenjeno samo klimnuti glavom, pomisliti „a što fino govore“ i nastaviti po svome, kao poslije svake prave mise ili hutbe.

U ovom društvu dvojice od „pendreka i riječi“, nalazi se i nekoliko problematične djece koja baš i ne slušaju autoritete. Ova djeca sklona su raditi neobične stvari i stvoriti mnoge brige. Djeca su nezrela, pubertetlije, ne razumiju još baš sasvim kako svijet funkcionira pa se svađaju i pokušavaju nametnuti svoja pravila. Malo hoće atomsku bombu, malo bi aneksirali dio Ukrajine. Kad im veliki daju sankcije, prvo galame ali na kraju ipak shvate da moraju slušati. Sve je to dio odrastanja. Odrast će Rusija i Iran. Odrast će i jedno isto dijete, ali koje pred roditeljima glumi da je fino i dobro dok se na ulici pravi frajer. Izrael naravno. I Turska se zna mnogo praviti važna, ali se uglavnom ne tuče.

Svi oni izbjegavaju koliko god mogu jednog drugog tinejdžera, opasnog i za sebe i za okolinu. Ovaj je potpuno nepredvidljiv, neuračunljiv i opasan. Kloni ga se čak i milicioner. Taj ne mari za posljedice svojih dijela. Ako ga uvrijede, svašta može biti. Zlobnici će reći da ga je milicioner godinama šikanirao pa je zato danas takav. Drugima se pak čini da je Sjeverna Koreja i rođena takva ksenofobična, agresivna i opasna. Najbolje ju je izbjegavati i za njeno dobro i za dobro onih oko nje. Međutim, čak i ovo neuračunljivi tinejdžer zna granicu koju ako prijeđe dobit će grdne batine bez obzira što i ostali zadobiju pokoju masnicu. Zato je nekad nagazi, ali ne prelazi.

I dok se svi oni tako zabavljaju i igraju preko leđa običnog svijeta, velika većina ih samo nijemo posmatra, gleda, snebiva se, ponekad usput dobaci poneki komentar. Brazil, Indija, Meksiko, Japan, Argentina... Sve u svemu, gledaju svoja posla, ne miješaju se.

Da li bi svijet bio ljepši bez pendreka, popovanja i problematičnih tinejdžera, vjerojatno bi. Da li je moguć svijet bez pendreka, popovanja i problematičnih tinejdžera, vjerojatno još uvijek nije. Zato, umjesto u apsanu ili tučnjavu, hajmo mi narode u crkvu/džamiju. Tamo valja slušat' svašta, ali makar ne biju.

Autor: Dino Šakanović/Prometej.ba