Ne znam tačno kada i gdje sam otkrio Igora Mandića, tog trenutka se ne sjećam. Vjerovatno je to bila njegova kolumna Non serviam koju je objavljivao na portalu Lupiga. Od prvog teksta koji sam pročitao sam „kupljen“ i od tada sam rado čitao njegove tekstove, intervjue i knjige, slušao i gledao njegova gostovanja i izjave. No, zapamtiću današnji dan, jer sam jutros saznao da je nažalost, Igor Mandić preminuo jučer (13. 3.) u Zagrebu.

Ne bi bilo lako sažeti njegovu životnu priču i ogromni opus, u kojem je pisao o svemu i svačemu, ali ako bismo morali to sumirati u dvije riječi, najbolji opis bi upravo bio naziv njegove kolumne (Neću služiti!). Čovjek je to koji nije služio nikakvom sistemu, režimu, kolektivu ni ideologiji, i čija su uvijek lucidna, zanimljiva, svježa, zabavna, i možda ono po čemu je najviše zapamćen, provokativna djela izazivala reakcije (i posljedice) i u socijalističkoj i u kapitalističko-nacionalističkoj Hrvatskoj. Iako je za sebe izjavio da je niko i ništa, Mandić je bio prvorazredni javni intelektualac. Rekao bih čak panker među intelektualcima, jer je bio uvik kontra, pa ga zbog toga neki i nisu smatrali intelektualcem. Ovo panker potvrđuje i to da nije koristio ni mobitel, nije imao e-mail, a tekstove je pisao na staroj pisaćoj mašini.

Početkom pandemije, kada su lockdown-i krenuli širom svijeta, prisjetio sam se savjeta koji mi je neko nekad rekao: da uvijek čitam i pišem o onim stvarima koje radim, koje me okružuju i o situacijama u kojima se nalazim. Iako se ovog savjeta ne držim uvijek, sebi sam izdvojio knjige koje će mi (možda) pomoći da razumijem situaciju u kojoj smo se našli. Pored knjige Rad kolektiva CrimethInc., Gramscijeve Pisma iz zatvora, Žižekove Pandemic! COVID-19 Shakes the World, na čitanju se našao i Predsmrtni dnevnik Igora Mandića, koji sam na poklon dobio samo par mjeseci ranije. Ova „vrsta literarno romantizirane filozofije smrti i pred-umiranja, starosti kao predsoblja smrti, nevažnosti smrti kao pojma i činjenice da je nespoznatljiva“ je bila logičan izbor u trenucima kada je smrt bila svuda oko nas i kada je broj smrtnih slučajeva od zaraze korona virusom bio glavna vijest u svim medijima širom svijeta. Iako bez jasnog koncepta – kakvi su bili i odgovori na pandemiju – kroz filter lične i porodične sudbine, knjiga mi je pomogla ne samo da prođem lakše kroz period lockdowna, već da razumijem njegov život (obilježen smrću njegove kćerke 2004. godine), njegovo djelo, razmišljanja o smrti i (samo)ubistvima, te je ponudila sukus ponajboljih ideja koje su o istim temama kroz povijest već sročili neki od najoštroumnijih filozofa, sociologa, antropologa.

Zadnji put sam Mandića čitao prije neka dva mjeseca, i to sažetak njegovog gostovanja u emisiji Nedjeljom u 2 iz 2017. godine, nadajući se našem skorom upoznavanju i mogućem intervjuu. U gostovanju je govorio o tome kako je pojeo i popio novac namijenjen za svoj pogreb, životu i smrti, pisanju, supruzi Slavici, te o domoljublju.

Ovdje je još jednom pokazao da je bio svoj, hrabar i veliki čovjek. Lucidnost, polemičarski duh i provokativnost je zadržao do zadnjeg dana svog života, a to pokazuje i detalj u momentima prije smrti, koji kopiram od Velimira Viskovića: „Slavica kaže kako ju je sestra pitala koliko Igor ima godina, na što je ona rekla osamdeset i dvije, a Igor je iz druge sobe dobacio: - Osamdeset i tri! (Iako mu je rođendan tek u studenom...).“

Zbog ovoga moram reći da se ne slažem sa njegovom izjavom da je Miljenko Jergović „apsolutno najveći nasljednik krležijanskog duha“ i da je „on oličenje mladenačkoga krležijanskog duha“. Ne, to nije Miljenko Jergović. To je (bio) upravo Igor Mandić, bukvalno do zadnjih trenutaka svog života. S druge strane, moram se složiti sa Jergovićem koji je govoreći o tome da će biti kasno kad umre Igor Mandić, rekao: „Da bi se pisalo o piscu, napisano bi trebalo akceptirati njegov glas; da bi se pisalo o piscu, trebalo bi se s njime biti na ravnoj nozi“. Znam da Mandiću nisam ni do koljena, pa vas - kao što je on izrekao na oproštaju od Arsena Dedića - neću više gnjaviti, jer niste ni zaslužili!

Do našeg intervjua nažalost nikada neće doći, ali za kraj ostavljam ispravne biografske podatke, što sam naučio od njega i na čemu je veoma insistirao:

Igor Mandić rođen je 20. novembra / studenog 1939. u Šibeniku, od roditelja Ade (rođ. Širola, 1908–1956) i Emila (1894–1970). Maturirao je u Klasičnoj gimnaziji u Splitu 1958, a diplomirao 1963. na Katedri za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 1966. do 1993. bio je zaposlen u NIŠRO-u Vjesnik, a u dnevniku Vjesnik bio je 2000. i glavni urednik. Od 1967. u braku je sa Slavicom (rođ. Bujević), s kojom ima kćerku jedinicu Adu (1968–2004). Umro je u Zagrebu, 13. marta / ožujka 2022.

Moj naklon, dragi Igore!


Minel Abaz, Prometej.ba