Nekoć davno, prije više od deset godina, točnije - 17. listopada 2002., sudjelujući zajedno s Tomislavom Ladanom, fra Matom Topićem i Nikolom Žilićem, ondašnjim predsjednikom Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko-Zagreb u predstavljanju knjige fra Ljube Lucića, Rama kroz stoljeća, napisao sam i na predstavljanju u dvorani Matici hrvatske izgovorio između ostaloga i sljedeći dio teksta:


„Kažu da se povijest ne ponavlja. Međutim, kad su Rama i Ramljaci u pitanju – to ne može uvijek vrijediti. Naime, fra Ljubo, u ovoj knjizi, s gorčinom u duši, a koja izvire iz svakoga retka, govori o selidbi ramskih fratara i puka ramskoga u Sinj i Cetinsku krajinu 1687. godine. Prema pismu providura mletačke konjice Antuna Zene, upućenog 27. listopada 1687. godine Senatu proizlazi kako su, eto, fratri iz Rame poslali svoga glasnika upravo njima, jer im je nepodnošljivo živjeti u turskome području. Sve to događa se nakon poraza Turaka kod Sinja 1686. Mlečanima je trebalo osigurati granicu prema Turcima. Sinjska dolina bila je prazna. Trebalo ju je napuniti ljudima, mladim vojnicima, kršćanima spremnim boriti se protiv Turaka, a za mletačke interese. Rama je sa svojim svijetom bila pogodna za «humano preseljenje» u organizaciji katoličke mletačke države. I fratri i narod, tako izvješćuje Zeno, poslušaše Mlečane. Sami, navodno, zapališe samostan, uzeše Gospinu sliku i s narodom krenuše u Cetinsku krajinu. Morlaci će na povratku iz Rame u Cetinsku krajinu sve popaliti, opljačkati kako eto «Turcima ne bi ostalo ništa za zimovanje». Istu će sudbinu Rama doživjeti 1942. kada će talijanska vojska dovesti u nju četnike. Nešto se slično događalo i 1992. kada je, da bi se navodno zaštitilo žene i djecu, cijela Rama (žene, djeca, i starci) iseljeni najvećim dijelom u Republiku Hrvatsku. Svi su (ot)išli svojima: od Požege do Zagreba, a mnogi su otputovali u Austriju i Njemačku. Neki će stoga morati kad-tad kazati prave razloge tog najnovijeg «izvlačenja naroda» iz Rame, koje u svim svojim sastavnicama mirisalo na „humano preseljenje“. I što je najznačajnije u svim tim događajima: Ramljaci, i to isključivo Ramljaci, uvijek su se vraćali i naseljavali Ramu, i uvijek počinjali od početka. Tako su se vratili iz Cetinske krajine (naravno ne svi), tako su ostali u Rami nakon četničkoga pokolja 1942., a vratili su se svi odreda i iz Hrvatske već početkom 1993.“


Ovo bijaše izgovoreno davne 2002. godine. Da budem iskren, u gornjemu sadržaju ne bih ni danas ništa mijenjao. Istina, kako čovjek stari, tako, hvala Bogu, mnoge stvari i zaboravlja. Time se lakše živi. Posebno, ako su sjećanja grd(n)a. Međutim, na ovaj davni ramski događaj nedavno me podsjeti neumorni promicatelj zaslužnih ramskih ljudi i važnih ramskih povijesnih zbivanja među zagrebačkim umjetnicima, gosp. Božo Mišura. Reče mi da je Josip Biffel, vrsni hrvatski slikar, čovjek koji je izradio veliku oltarsku fresku u ramskoj crkvi („Gospa u slavi“), uradio na njegov nagovor i sliku o selidbi Ramljaka iz Rame u Sinj. Biffel je, prema Božinom kazivanju, ponesen vlastitim umjetničkim doživljajem jednoga veoma dramatičnog događaja iz vremenski daleke, ali u kolektivnome sjećanju tako bliske ramske prošlosti, na platnu iskazao svoje viđenje toga događaja.


seoba ramljaka

 Josip Biffel „Selidba Ramljaka, anno Domini MDCLXXXVII“

 

Božo mi dalje reče da Biffelu ništa nije sugerirao, nego je umjetnik slikao po svome nadahnuću, i to stoga što „on jamačno dobro pozna Ramu i Ramljake i on ih je prikazao onako kako ti zboriš, bez obzira na to da Ramljaci srljaju u nepoznato“. A Božo se tu poziva na moje pismo koje sam mu bio poslao kad sam dobio navedenu fotografiju. Napisao sam mu, naime, približno ovo:


„Pogledao sam sliku. Ona u mome viđenju iskazuje tri razdvojene zbiljnosti: vjerničku – vjernici ispruženih ruku obraćaju se Gospi kao jedinom utočištu i spasenju i idu za njom; fratarsku - koja je posrednička - između puka i Gospe. Gospa je u fratarskim rukama. Njihovo je vlasništvo. Tu je "Sveto" potpuno izdvojeno od naroda. Njihovom voljom Gospa je prešla u "nadnaravnu" zbiljnost - uokvirenu, izgraničenu, izdvojenu iz vremena i prostora. Biffelova freska u crkvi u Šćitu ima još jednu zbiljnost - onu podzemnu, grobljansku, s kostima, iznad kojih se događaju ostale dvije zbiljnosti – ovozemaljska i onostrana. Međutim, ova slika Selidba Ramljaka, u svojoj veličanstvenoj umjetničkoj izvedbi, pokazuje nesvjesno i svu bezglavost ramskoga puka, kako onda tako i danas, kada bi se umjesto fratara moglo „umetnuti“ slike novo-sebeproglašenih nacionalnih vođa, a umjesto Gospine, umetnuti sliku „Velikoga Vođe“.


Napisao sam Boži da gledajući Biffelovu sliku ne primjećujem da se itko okreće i vlažnim i plačnim pogledom prati mjesto iz kojeg se moralo otići, nitko se ne obazire na svoja imanja koja napušta i to ne svojom niti voljom Osmanlija, nego voljom katoličkih providura koji su s njima željeli naseliti već ispražnjeno sinjsko područje. Nema suza u očima za nasilu otetim zavičajem. Kao da su sretni što im se to dogodilo. Gotovo kao i 1992. godine kad su neki drugi „politički svećenici“, s uzdignutom slikom jedne druge imaginarne Nacionalne Svetinje "humano (ra)selili" Ramljake po Hrvatskoj. U njoj su trebali naseliti područja od posebne državne skrbi, na isti način kako je to učinjeno s Hrvatima iz Vareša, Kaknja i Kraljeve Sutjeske. I da ne bude zabune: to preseljenje žena, djece i starih osoba iz Rame 1992. bilo je uistinu organizirano. Imali su besplatan autobusni prijevoz. Jedni su prenoćište imali, ah – kakve li „lijepe“ sudb(in)e - u sinjskome samostanu, odakle su dalje milili svojima.


No, ne budavši lijen, Božo je sve to ispričao Biffelu. Ovaj mi je poručio da u slici ima i muškarac s puškom u ruci. I on je zalog obećanja da će se Ramljaci vratiti.


Međutim, bez obzira na sve ovo naše „mudrovanje“, pogledamo li još pozornije gornju Biffelovu sliku, vidjet ćemo da je njome slikar želio istaknuti trenutak kada, kako kaže Božo, „fra Pavle Vučković (vođa i organizator zbjega) podiže sliku koja se, prema legendi, naklonila i rekla 'Moja Ramo, moja ljuta rano!' A, sve to zbilo se na lokalitetu Kamen ponad Orašca.“


Osim toga, Božo mi napomenu da su rečenome fra Pavlu Vučkoviću Sinjani podigli spomenik. Uradio ga je vrsni kipar Kuzma Kovačića, isti onaj kipar što je uradio mnoga djela ispred ramske crkve i u njoj. Sinjani fra Pavla slave, i to s velikim razlogom. Iz njihove perspektive, on je napunio cetinsku krajinu svježom kršćanskom i hrvatskom krvlju, s mladim ljudima koji su od tada branili kršćansku, a to znači u svakome slučaju mletačku, ali zacijelo ne i hrvatsku granicu. Postali su i ostali borci „predziđa kršćanstva“.


Ako budemo dosadašnji Ramljaci, a to znači ljudi kratkoga pamćenja, ne treba nas začuditi da se i u Rami pojavi replika ovoga spomenika fra Pavlu Vučkoviću, i to uz suglasnost crkvenih i političkih vlasti. Time ćemo, kao i kosovski Srblji, početi slaviti svoje poraze i u nebesa uzdizati sulude poteze svojih vjerskih i političkih vođa.


Stoga imam jedan prijedlog: ako se, dakle, podigne spomenik fra Pavlu Vučkoviću u Rami, onda će istom logikom trebati, i to što je moguće prije, a sve da ne bi došlo do zaborava, podići isti takav spomenik političkim, vojnim, a zacijelo i crkvenim vođama i organizatorima posljednjega zbijega Ramljaka 1992. godine, koji je, da se ne zaboravi, išao između ostaloga i preko Sinjske krajine. A sve da bi se na Vran-planini uspostavila sjeverna granica Herceg-Bosne.


Kakvog li lijepog podsjećanja na dva tako k'o jaje jajetu slična događaja. A sve za dobrobit i napredak nekih drugih krajeva.


Ako sam koga u prolazu malo i „očepio“, neka mi oprosti.


| Prometej.ba | Dr. Ivan Markešić, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb |

11.01.2012.