Mrtvi
Veče je. Gori svjetiljka na stolu zasjenjena, otkucava sat, parketi sjaju i porculan po vitrinama. Osjeća se u zatvorenoj sobi gibanje među predmetima.
Jedna muha zuji i u širokim talasima razlijeva sjećanje na sunčane podnevne proplanke sa kojih su pucali veliki izgledi. To je hip večernji kada se javlja misao na mrtve. Oni su prije nas u ovoj sobi živjeli, disali, očekivali događaje, a danas ih nema. Za ove iste kvake su hvatali, a ovi isti parketi škriputali su pod njinom težinom, a danas im lica gasnu po fotografijama. Ako su gdjegod ostavili znakove olovkom na papirima, ti znaci blijede i gasnu. Sve nestaje. U crnoj svili pokopali smo ih i ono je sve blato, a ovdje stoje sobe po kojima gnjiju mozgovi u polutmini i tupa se čežnja ishlapljuje iz mozgova kao vonj kiseline iz nepoklopljene zdjele. I te će se moždane zdjele rasplinuti i ishlapiti kao dim i kao ta žalosna misao na mrtve što se javlja i nestaje. Nitko nema suviše razloga da se raduje.
Miroslav Krleža, Pjesme u tmini, 1937.
