U sklopu izložbe organizirane su radionice. Prijavio sam se na: „Kako unaprijediti saradnju muzeja-galerija i škola; Radionica za nastavnike i kustose.“ Prisutno je bilo 20-ak nastavnika povijesti, uglavnom ljudi srednjih godina, i ja kao jedini student.

Odmah na početku cjelodnevne radionice, počelo je naopako. Početak je kasnio 15-ak minuta. Za 4 stola nastavnici su sjeli onako kako se poznaju od ranije. Za rad u parovima nastavnici su se podijelili onako kako se poznaju od ranije iako je naglašeno bilo da se bude u paru s nepoznatom osobom. Spisak s imenima za refundaciju troškova dolaska; jedna nastavnica upisala trošak od 90 KM za kartu. Svi drugi po 5-6 maraka što je i realno. U svoj blokčić sam počeo upisivati primjedbe. Odmah treća rečenica bila je: „Gori su od djece“. Dok jedan nastavnik govori, drugi pričaju svoju priču, smetaju, ne slušaju, smiju se. Uopće nije bilo razlike između 20 nastavnika ili 20 učenika. Za vrijeme predstavljanja primijetio sam šokantne stvari. Samo jedna nastavnica je volonter. Samo jedna (druga) nastavnica je obilazila muzeje izvan Bosne i Hercegovine. Samo jedan nastavnik vodio je djecu na sajam knjige u Sarajevo. Jedna od zapisanih rečenica u blokčiću bila je i: „Bože me sačuvaj s ovim narodom penzije zaradit“.

Glavni dio radionice bio je rad u grupama. Direktorica Historijskog muzeja i voditelj radionice, Elma Hašimbegović, podijelila nas je u grupe i podijelila zadatke koje bismo i mi sutra mogli zadati učenicima. Cilj je bio vidjeti kako bi to funkcioniralo s razredom. Učenici bi dobili zadatak, a odgovore bi našli na izložbi. Naša grupa imala je zadatak prikazati život na frontu. Relativno dobro smo odradili zadatak. Vjerojatno zato što su grupu činili student, nastavnica početnica, mladi nastavnik i jedna nastavnica srednjih godina, dok su druge grupe činili samo nastavnici srednjih godina. Sljedeća grupa bila je užasna. Imali su zadatak prikazati ulogu žene. Nastavnici nisu razumjeli ulogu žene. Nisu znali tumačiti povijesne izvore prikazane na izložbi, poput fotografija, novinskih članaka, pisama i slično. U blokčiću stoji: „Umjesto da objašnjava, ona čita izvore“, „Nema rekonstrukcije“. „Elma kao učiteljica djeci.“ Razišli su se po izložbi kao djeca. Dok jedna grupa priča svoj zadatak, Elma skuplja druge po muzej da slušaju, utišava ih da ne smetaju. „Ovaj priča, ostali otišli. Hodaju okolo, ne slušaju.“ Jedna učesnica iznosi promašenu tezu da je u Prvom svjetskom ratu civilni život bio normalan iako je izložba puna članaka koji govore suprotno. Nije razumjela izvore koje je čitala. „Ne znaju ni sami radit u grupama“. Nastavnici se međusobno nisu uspjeli organizirati u grupni rad. Uglavnom su radili nepovezano, jedna osoba je odradila sve dok druge nisu učestvovale. Neke grupe uopće nisu odradile zadatak što je Elma bez uspjeha pokušala ispraviti potpitanjima. „Vidi se da im je materija nepoznata.“ Nakon pauze za ručak Elma nam je pokazala interaktivni touchscreen s materijalima koji nisu mogli stati na izložbu, tako uobičajen na zapadu. Samo jedna nastavnica se prije ovoga susrela s touchscreen pločom. Dok čekamo, druga nastavnica mi priča klasične teorije urote kojima pokušava objašnjavati prošlost. Govori mi kako misli da ono što se predaje djeci nije točno, kako ništa ne znamo, kako iza svega stoji kapital, tajna društva...

Na samom kraju radionice uslijedila je evaluacija rada, zapravo neformalan razgovor o radionici, predavanju, životu, svemu. Iskreno, na temelju svega ranije viđenog, bio sam ogorčen i u velikoj napasti da ustanem i odem. Na svu sreću nisam. Elma je počela pričati o Historijskom muzeju, projektima i radionicama u kojima su učenici postavljali izložbe i bili kustosi drugim učenicima. Odmah se veliki broj nastavnika uključio u diskusiju. Raspitivali su se kako mogu dovesti učenike na radionice u muzej ili ugostiti izložbu u svojoj školi. Začas su „pale“ ideje, dogovori, projekti. Jedna nastavnica ispričala je iskustva sa slične izložbe i kako su učenici bili oduševljeni. Zapanjujuća je bila količina entuzijazma kod tih ljudi. I tad sam shvatio da su prisutni nastavnici povijesti zapravo ipak dobri ljudi! Ljudi koji vole svoj posao, vole učenike, vole povijest, vole predavati. Iako nemaju uvjete, touchscreen ploče, projektire, laptope... ti ljudi ipak daju sve od sebe. Na prvoj pruženoj prilici skoro svi su se angažirali da dovedu izložbu u svoje škole, upoznaju učenike i roditelje s nečim novim. Oduševili su se interaktivnim konceptom izložbe i radionicama za učenike. Mogao se osjetiti onaj nesretno nazvani „početnički entuzijazam“, sve ono zbog čega su nastavnici, sad ljudi srednjih godina, i upisali studij, odlučili predavati. Sve ono pozitivno izašlo je na vidjelo prvom prilikom.

pseca zaprega belgijske vojske 1914Pseća zaprega belgijske vojske, 1914. godine

Iako ne idu u muzeje, ne volontiraju, ne znaju raditi u grupama, nastavnici se trude koliko znaju i mogu. Njih je slomio sustav, razbio im volju za radom, želju da prave novi bolji svijet, onu želju koju su imali kada su počinjali raditi. Nisam to odmah primijetio jer sam jedini bio izvan sustava pa su mi svi djelovali neodgovorno, nezainteresirano, čak i bahato. Nisam shvatio s kakvim se sve preprekama suočavaju godinama. Gospođa koja je upisala trošak od 90 KM za kartu zapravo je mislila na 90 kilometara koliko je morala putovati u oba smjera da dođe na radionicu. Jednostavno nije znala engleski na kome su bile naslovljene kolone na listu. Nikada ga nije imala prilike naučiti. Ljudi su sjeli samo s poznatima da pričaju, druže se barem ovako. Za upoznati nepoznate jednostavno i nemaju vremena s obzirom kakav je život danas. Istina je da su bili nemirniji i gori od djece, ali ne zbog bezobrazluka već zato što nemaju drugih prilika za druženje sa svojim kolegama, pogotovo ne onima iz drugih škola. Nema izleta, druženja... Sreću se od natjecanja do natjecanja. Za rad u grupama nitko ih nije adekvatno obučavao. Godinama se nisu susreli s izložbama. Povijesne izvore nisu koristili od fakulteta. Sustav ih je odvojio od struke, od inovacija, a zartpao ih je papirologijom, formalnostima, nije nagradio pozitivno, ubijao je volju. Za sve ovo nisu krivi nastavnici. Oni bi, ali ne mogu, nemaju mogućnosti, nemaju prilike. Skoro svi vode učenike u jedinu instituciju koju mogu - Arhiv Tuzlanskog kantona. Po svijetu je putovala i obilazila muzeje jedina nastavnica koje je to i mogla. Volonterski se angažirala nastavnica koja je za to imala priliku. Ostali nisu mogli. Shvatio sam da nije problem u ljudima već u mogućnostima i sustavu. Historijski muzej BiH iako nema nikakva primanja iz budžeta, nema adekvatan prostor, nema ništa što bi mu država trebala dati ipak radi, bori se da opstane. Elma Hašimbegović sposobna je i jednostavna mlada žena, direktorica koja sa svojim kolegama pokušava sačuvati muzej samofinanciranjem, projektima, suradnjom s drugim institucijama. I sama izložba postavljana je u suradnji s Imperijalnim ratnim muzejom iz Londona, a radionice financira „British Council“. Mlada direktoricaima modernu koncepciju, kako sama kaže: „Muzej je živ, a ne groblje eksponata“. Ostvaruje je koliko može u ovim prilikama, bez financija, bez pomoći, pa čak i bez razumijevanja šireg društva. Jednako se bore i nastavnici, kako znaju i mogu.

Na samom kraju Elma je pustila pjesmu „Rade Šerbedžija - 1914“, temu izložbe. S nastavnicom iz moje grupe pričao sam o nekim dogodovštinama s nastave. Ni ona ni ja nismo skidali osmijeh s usta. Kako ona odlično reče: „Rad s učenicima je ono najljepše u ovom poslu. Najljepše mi je s njima. Oni su mi ono najljepše u poslu. Svi mi pričamo kako nas nerviraju. Znaju i nanervirati, ali opet je to ono dječije, što okreneš na šalu. Ni upola kako nervira i gazi papirologija, ministarstvo...“ I tako sam nenamjerno umjesto o suradnji muzeja-galerija i škola zapravo saslušao jednu životnu priču o ljudima, nastavnicima. Bit će mi čast penziju zaraditi s njima.

P.S. Starija gospođa došla je pogledati izložbu. Po struci je povjesničarka. Bila je kustos Muzeja sjevero-istočne Bosne u Tuzli. Na moju rečenicu da je bila kustos u vremenu dok su muzeji bili muzeji samo se osmjehnula.

Dino Šakanović

Prometej.ba